Davor Janković | Prijatelji

Ponekad dođu dani

što poput vjetrova mnogih pušu...

Samo naoko k'o i svi drugi...

a zagriju srce, dušu... 

Zapravo... trenutak dovoljan je..., 

jedan smiješak, jedna riječ...

da 'sred oluje zasja sunce...

i... živjeti je lakše već...

Jer... ljudi ima koj' na lice

izmamiti suze znaju...

Neki gorke, pune bola...,

neki slatke... spokoj daju...

Ovi prvi glume samo

da te vole, da su za te...

Ovi drugi... kad si sjetan...

osmijeh ti na lice vrate... 

O, kako je malo onih,

premalo, al' ih ima...

što ljeto uvijek sobom nose...

i ujesen... i kad je zima...

Potvrdilo se mnogo puta...:

neki "prijatelj sam" znaju reć'...

Al' tek rijetki dokažu ti...

da to nije - samo riječ...