srijeda, 10. lipnja 2020.

Brankica Bošnjak | Posvuda čujem kako smo postojali nekad


Izgubio se zvuk potpetica. Od kad nisam s tobom
tavorim uskim ulicama. Zbog klaustrofobije od gomile prolazim okolo.
U uhu mi vlastito srce kao domorodački doboš. Bliži se dan kad će pući. Zbog toga
smišljam tvrđavu s temeljima ispod ničega. Bez zidova, bez krova, samo s tjemenom
mojim. Krivim artritičnim prstima ne kazujem slova. Nagrižena umorom

kap znoja s čela gasi vatru iznutra. Niz trupac smola curi. Božji suvremenici
ustaju od stola. Iz pokisle salate se spašava jedan puž. Nekakva jeza prožima me
po slabinama. Otisak šake kao omča ostaje
na naslonu stolice. Kasnije isklešem 16. slovo hebrejskog alfabeta.

Kraj je maja, a dani još hladni
u nedovršenoj kući. U mojoj glavi
bogosluže svi oblici moći zgužvanog čaršafa.
Zaboravit ću te, rugam se sama sebi.
Šta znam što mi je potrebno da u pakao puštam svjetlost.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.