Branka Kunštek | Voljet će me

 

Tog kišnog jesenskog jutra Patrik je stajao pred ulazom u psihijatrijsku ustanovu. Bio je neodlučan. Poželio je okrenuti se i vratiti se kući, ali toliko puta se već premišljao, odlučio odustati od svega, a onda bi ga srce opet uvjerilo da je ovo što čini prava stvar. Ne, učinit će to i gotovo. U sobi 302 uz prozor je, u tišini sjedila žena u svojim ranim pedesetim godinama, u smaragdno zelenom baršunastom ogrtaču i polako ispijala šalicu kave. Iz misli je prene Patrikovo kucanje – Dobar dan. Slobodno?

- Mislim da ste pogriješili sobu – ravnodušno mu odgovori žena, ali Patrik se nije dao smesti. Ušao je u sobu i ukipio se, zureći u nju poluotvorenih usta – Ne Vanesa, nisam. Tu sam zbog tebe.

- Goran!?

- Da, Goran – osmjehnuo se i pružio joj ukrasnu vrećicu.

Branka Kunštek | Svijet ostvarenih želja

 

Prošlo je već više od pola sata, a Sonja je i dalje na rubu živaca sjedila u čekaonici ambulante. Nikad nije mislila da će se naći u ovakvoj situaciji, da se to može dogoditi njoj, nikad bolesnoj. Pokušavala je prisjetiti se kada i kako je sve to počelo. Istina, ima osjetljiv želudac i probavu od kad zna za sebe, ali naučila je živjeti s tim, pazi na prehranu, zahvaljujući čemu je oduvijek vitka. Izbacila je hranu koja joj škodi, ali tko danas povremeno nema želučanih problema? Svjesna je i da joj stres i užurbani način života nikako ne pomažu. Od proljeća se nateže s raznim pretragama, a sada je već srpanj i nije ništa pametnija. Naprotiv, zbunjena je, neispavana i depresivna. Po glavi joj se vrte razni scenariji; u najgorem slučaju ima zloćudni tumor debelog crijeva. Poziv medicinske sestre da uđe u ordinaciju istovremeno joj nudi olakšanje i tjera strah u kosti.

- Sjednite gospođo. Na žalost, ne mogu reći da sam optimističan glede Vašeg nalaza.

Sonja se ponovno izgubila u tami vlastitih misli; do nje su tek dopirale riječi – tumor, stanice, zloćudno, terapija, zračenje, operacija... Operacija?!

- Naravno, trebam Vaš pristanak, ali ja bih to učinio što prije. Imamo termin za deset dana.

Izustila je samo jedno stidljivo 'može'.

Branka Kunštek | Oni prije nas

Josip Tiljak svoj je bicikl naslonio na ogradu okućnice i ušao u kuću. Gospođa Lela završavala je pripremu objeda dok se kuhinjom širio miris savijače od jabuka.

- Trud se ipak isplatio – reče Josip, a gospođa Lela ga samo zbunjeno pogleda.

- Pa jabuke koje sam jučer brao – nastavi Josip.

- Ah, da – nasmiješi se Lela – I varivo od slanutka samo što već nije gotovo. No, sjedi za stol, već su skoro dva sata, sada će i ostali doći.

Ubrzo se za stolom Josipu pridružila cijela obitelj. Majka Matija, njezine kćeri Patricia i Mina  te ujak Petar. Nakon što je poslužila ručak, za stol sjedne i domaćica iz kuće Tiljakovih, Lela, dobrodržeća, vitka žena u svojim šezdesetima. I bila bi to sasvim obična srpanjska subota, provedena u krugu obitelji da uskoro na njihova vrata nije pozvonio nepozvani gost. Baš  čudno, nismo nikoga pozvali na ručak, zar ne Lela? – iznenađeno će Matija.

Branka Kunštek | Antonov povratak

Sjeo je za jedan od nekoliko praznih stolova u dobro znanoj gostionici. Prošlo je više od sedam godina, a gotovo ništa se nije promijenilo. Ništa osim konobara. Umjesto starog Đuke, za šankom je sada radila mlada djevojka, srednjoškolka. Pretpostavio je da je ona Đukina unuka koja je sada nakon djedove smrti povremeno pomagala u gostionici. Znao je da Đuke nema već dvije godine iako je s platnene tende na ulazu u gostionicu i dalje velikim crvenim slovima vrištao naziv 'KOD ĐUKE'. Pogledi gostiju bili su ispunjeni znatiželjom, ali i negodovanjem, možda čak i prijezirom, a u njima je prepoznao dvojicu svojih, nekad dobrih prijatelja za susjednim stolom. Ni srednjoškolka koja ga je poslužila vinom nije bila odveć ljubazna. Tu je za drugim stolom sjedio i njegov nekada najbliži susjed Stjepan. Baš je ostario – pomisli. Stjepan je sada bio potpuno sijed i desetak kila teži no prije. U uglu gostionice, kao i obično, mjesto je zauzeo jedan stariji čovjek, namrgođena izraza lica.Odjednom je postao svjestan svoje stare i neugledne odjeće, pa je i u tome pronalazio razloge njihovog neodobravanja, a ni brada, stara nekoliko dana nije mu išla u prilog. Tko god da ga je vidio u ovakvom izdanju pomislio bi da nema kune u novčaniku.