petak, 20. studenoga 2020.

Zrinko Šimunić | Poezija na društvenim mrežama


Kad razmišljam o poeziji na društvenim mrežama najvažnijim mi se čini kako, i na koji način poezija na društvenim mrežama mijenja položaj poezije u društvu, te kako i na koji način mijenja odnose (snaga) na književnoj sceni.

Prvo pitanje trebalo bi glasiti: mijenja li objavljivanje poezije na društvenim mrežama položaj poezije izvan društvenih mreža? Naravno, povezano je to i s drugim pitanjem, tj. odnosima snaga na književnoj sceni. A tu se već vraćamo i na Gutenbergovu galaksiju, odnosno na zdravi kapitalistički način razmišljanja, u mom slučaju i pod snažnim utjecajem Karla Marxa – prodaju li se tiskane knjige bolje ili lošije radi dostupnosti poezije na društvenim mrežama, odnosno na Internetu – i to ne jedino radi društvenih mreža (Facebook, Twitter, Linkedin, Instagram)  nego i radi elektroničkih knjiga, blogova, internetskih časopisa?

Naime, meni je otkad sebe doživljavam pjesnikom s objavljenom knjigom, mjerilo o prihvaćenosti poezije spremnost potencijalne publike da knjigu kupi ili da je posudi u javnim knjižnicama.  A o tome bi najbolje bilo pitati izdavače i/ili  knjižničare. Ovog momenta nemam pravi odgovor je li poezija doista više čitana samo zato jer je puno lakše objaviti pjesmu u javnom mediju, odnosno na društvenim mrežama. Naslućujem da društvene mreže korisno utječu na propagiranje novih knjiga izdanih kod ozbiljnih izdavača – jer danas smo više okrenuti društvenim mrežama, portalima, nego tiskanim novinama. Društvene mreže reagiraju brže. Kad pišem „ozbiljnih izdavača“, mislim na izdavače koji brinu o svojim autorima,  o promociji njihovih knjiga. U tom slučaju se knjige i više posuđuju, naravno, uglavnom se radi  o skromnoj količini posudbi. Tada čitaoci kupe i nešto knjiga, ali to je nedovoljno za normalno funkcioniranje tržišta. Potpore Ministarstva kulture su neophodne, a do njih, u pravilu, lakše dolaze ugledni izdavači. Knjige poezije su i dalje na umjetnom disanju.

Postavlja se i pitanje je li  objavljivanje knjiga na društvenim mrežama navelo nekog izdavača da ponudi tiskanje knjige pjesama kvalitetnom i turbopopularnom pjesniku (pozamašan broj lajkova, komentara …). Nemam spoznaja o tome. Znam za književnu nagradu Post scriptum  za najboljeg pjesnika ili pjesnikinju na društvenim mrežama, a koja rezultira izdavanjem knjige pjesama. Nagradu daje izdavačka kuća Superknjižara, a urednik je Kruno Lokotar. Kad sam prvi put čuo za tu nagradu mislio sam da je dovoljno biti prisutan na   društvenim mrežama pa da će te marljivi urednik sam uočiti. No, tome nije tako, stvari nisu tako spontane. Trebaš se uredno prijaviti da bi bio nominiran, da bi prvo ušao u širi, a onda u uži izbor... Čestitam Senki Kapetanović na nagradi za tekuću godinu.

Iz osobnog iskustva znam da je puno vjerojatnije da će te uočiti urednik portala koji „tiska“ elektroničke knjige pjesama – jer je izdavanje elektroničke (digitalne) knjige ipak puno jeftinije.  E, pa na taj način sam ušao među „Pjesnike Ane Horvat“ – portal izabrane ljubavne lirike koju uređuje pjesnikinja Ana Horvat, a svaki  odabrani pjesnik je zastupljen s malom elektroničkom knjižicom svojih izabranih ljubavnih pjesama. Adresa je http://www.pjesnici-ane-horvat.net.  Inače, Ana Horvat svoj portal vodi zahvaljujući svom entuzijazmu, odnosno svom élan vital.

Naravno, zahvaljujući društvenim mrežama i medij radija i televizije će prije otkriti  na mreži sveprisutnog autora. Primjerice, prilog o meni i mojoj poeziji za emisiju „Dobro jutro Hrvatska“ izvrsno je uredila novinarka hrvatske televizije Vesna Zovko, a otkrila me, prema njenim riječima, na Facebook-u.

Vjerujem da se pojedine elektroničke knjige dogode upravo radi prisutnosti autora na društvenim mrežama, odnosno radi toga jer ga je urednik portala za elektroničke knjige uočio. Status prijatelja ili pratitelja s urednikom tu nije naodmet, a nije niti sukob interesa. Naravno da elektronička knjiga nije besplatna, odnosno da urednik takvog portala mora imati financijsko pokriće za svoj trud, odnosno adekvatnog sponzora. Ideja da Ministarstvo kulture daje potpore književnim platformama, a tu ideju obrazlaže u jednom svom postu na Facebooku Marija Dejanović, sasvim je logična i ispravna.

U svom eseju „Poezija na društvenim mrežama“  na facebook profilu „Radio Gornji Grad“, objava od 14. studenog 2020.,  Marijan Grakalić piše da su tiskani književni časopisi izgubili svoju važnost radi nove stvarnosti, odnosno društvenih mreža. Slažem se s njim da su elektronički časopisi otvoreniji prema pjesnicima iz regije – jer dijelimo zajednički ili sličan jezik, jer činimo jedan kulturni prostor, odnosno slažem se da su društvene mreže dijelom promijenile odnose snaga na književnoj sceni, da nam je dostupno puno više kvalitetnih pjesnika na taj način.

U svom eseju istog naslova Franjo Nagulov u internetskom časopisu za književnu kritiku „Stav“ (izdaje istarski ogranak DHK, gl. urednik Domagoj Biletić) zaključuje da je lakoća objavljivanja stihova na društvenim mrežama, prvenstveno na platformi Facebook, dovela do regresije kvalitete prepoznatih i poznatih autora (onih koji su „podatak iz opće kulture“),  odnosno autora s margine (moja smutljivost), odnosno kod autora koji se tek bore za svoje mjesto pod književnim suncem, koji nisu izdali niti jednu knjigu, a nisu niti kritični ili dovoljno kritični prema samima sebi. Naravno, nisu svi autori radi dodijeljenih im palčanih i srcolikih lajkova od strane facebook prijatelja stradali opadanjem kvalitete stihova, ne boluju svi od nepodnošljive lakoće pisanja. Postoje i časne iznimke – kao već prije spomenuta Senka Kapetanović (književna nagrada Post scriptum za g. 2020). Inače, ovo opažanje kolege Nagulova smatram vrijednim pažnje, ali mislim da bi trebalo provesti detaljno istraživanje da utvrdimo koliko, i u kojoj mjeri je to točno.

Ono što karakterizira Franjin esej je navođenje konkretnih primjera objavljivanja poezije, odnosno književnih osvrta na društvenim mrežama. Često su to autori s kojima je autor imao posla (neugodnog) ili oni s njim. Na taj način esej povremeno podsjeća na „Moj obračun s njima“, a vrijedi napomenuti i da je Nagulov brutalno iskren – primjerice, on kad osjeti da u nečijem pisanju postoje elementi patogenog, u psihološkom ili socijalnom smislu, on to i napiše bez dlake na peru.  Stoga i ne čudi da je do urednika časopisa Stav stigla i prijetnja sudskom tužbom, a za koju vjerujem da nema pravne osnove. S druge strane stari lisac „Graksi“ (Marijan Grakalić) tu je zamku izbjegao. Njegov esej o fenomenu poezije na društvenim mrežama pisan je „en général“, autor ne spominje imena ili konkretne književne klanove, nego nastoji da njegov diskurs o svemu ima aromu univerzalnosti.

Uzgred budi pisano, fenomen lajkova na društvenoj mreži Facebook meni je još uvijek zagonetan. Je li broj lajkova i pozitivnih komentara razmjeran i kvaliteti napisanih stihova? Primjetno je da pojedini autori dobivaju po pojedinoj objavi i više od stotinu lajkova, ali ne primjećujem da ih uvijek prati i kvaliteta stihova. Bio sam svjedokom lajkovima pomazane pjesnikinje koja je dio stihova za svoju pjesmu „posudila“ i, očekivano, dobila je puno lajkova. Čini se da broj lajkova i komentara jednim dijelom ovisi i o tome koliko prijatelja marljivo pratiš  - jer i lajkovi donose lajkove. Tako funkcionira Facebook. Naravno, lajk ne garantira da te netko doista i pročitao, odnosno izostanak lajka ne znači da nisi „pročitan“.

Postoje pjesnici čiji govor je toliko jednostavan, a poruka toliko univerzalna i ljudski topla, da ne čudi broj lajkova i komentara na takvoj objavi. Takav pjesnik je Dragan Gortan, a čije pisanje povremeno podsjeća na Dobrišu Cesarića. Takva pjesnikinja je i Sanja Domenuš, a čije pisanje podsjeća na tzv. stvarnosnu poeziju, Sanja te spretno uvuče u svoju priču punu empatije. S druge strane postoje autori čija metafora je toliko gusta i prosječnom čitaocu nerazumljiva da čovjek ostane zabezeknut „popularnošću“ autora.

Na društvenim mrežama prisutan je i fenomen krađe stihova. Krađe stihova, pa i cijelih pjesama,  bilo je i prije pojave Interneta, ali sada je posao kradljivcima znatno olakšan. Začuđuje kad pojedine osobe potpišu tuđu pjesmu, nije ti jasno što im to treba kad znamo da poezija ne donosi materijalnu dobit, a takvi „autori“ sigurno su svjesni da sami sebe ne mogu prevariti. Čini se da se ovdje radi o osobnoj patologiji, o ljudskoj potrebi za pažnjom koju na taj način dobivaju u virtuali, o potrebi da budu slatko prevareni – baš kao u stihovima Alke Vuice: „laži, laži, laži me/ ti to radiš najbolje“. Patologije u međuljudskim odnosima bilo je i prije Interneta, ali ona je na društvenim mrežama vidljivija.

Ipak, čini se da je književna scena na društvenim mrežama još uvijek velikim dijelom samo odraz onoga što se zbiva u tiskanim medijima. Primjerice, jedan dio afirmiranih pjesnika prisutnih na Facebook-u ne objavljuje, ili uglavnom ne objavljuje, svoje stihove na mreži. Računa se ono što je objavljeno u knjigama pjesama ili tiskanim književnim časopisima. Na Facebook-u se promovira ono što je odrađeno u Gutenbergovoj galaksiji. Dio mojih facebook prijatelja se voli pohvaliti na svojim postovima na Facebook-u da im je nešto objavljeno u klasičnom književnom časopisu, a ti isti vrlo rijetko ili nikada ne objavljuju svoje stihove na svom profilu. Često se spominju književni klanovi, oni postoje i izvan društvenih mreža, ali su puno vidljiviji na društvenim mrežama. I to je malo čudo društvenih mreža. Barem za nas koji nismo profesionalni književnici, odnosno živimo od drugih zanimanja pa su nam klanovi otkriće. 

Iako su društvene mreže novi medij koji mijenja način objavljivanja poezije i na taj način obogaćuje književnu scenu, društvene mreže još uvijek nisu izmijenile način na koji autori žele objavljivati poeziju – autori žele biti ukoričeni, autori žele objavljivati u tiskanim medijima. Klasična knjiga je i dalje „zakon“. Broj komentara i lajkova, a vrlo često su to gifovi i emotikoni, je irelevantan ako ga ne prati povećani interes za kupnju knjige lajkovima pomazanog pjesnika. Izgleda da je Sven Adam Ewin, pjesnik koji ljubomorno čuva svoju anonimu, takav pomazanik. Toliko je popularan na društvenoj mreži Facebook da je i komercijalno isplativ. Knjiga ljubavne poezije „Ninočka“, izdavač  časopis Kvaka (urednica: Sonja Smolec) osim što je prije izdavanja sakupila dovoljan broj pretplatnika, naravno, zahvaljujući i Facebook-u, doživjela je i drugo izdanje. Znači – moguće je i da svakodnevno objavljivanje pjesama i komuniciranje s čitaocima stvori knjigu. Ipak, to je za sada izuzetak, a ne pravilo. Eto toliko. Hvala na pažnji!

Broj komentara: 8 :

  1. Poezija kao i općenito pisanje na portalima je nužno zlo...ima zaista svega i svačega...kad bi nam prilike u državi dozvoljavale da se izražavamo normalno, izdajemo normalno i čitamo lijepu književnost , tada bismo mogli reći kako je književnost ta koja povezuje svijet na jedan lucidan način...a ovo sadašnje stanje je čista nula, pa radi li se o Ani Horvat, Swen Adamu, a pogotovo Draganu Gortanu.Znamo jako dobro koliko se trudi lansirati svoju poeziju u javnost da ne bira sredstva za to. Iskreno da se mene pita, jedina prava spisateljica koja može zamijeniti Cesarića i ostale majstore lektire i lirike na ovim prostorima je Božica Jelušić kojoj skidam kapu. Ostalo nula bodova, ubrajajući i neka mega imena npr (ma bolje da šutim) jer cijenjena se ne libi ništa samo da uzima lovu.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Pretužno mi je ako jedino Božicu Jelušić smatrate dostojnom jednog Cesarića. Hrvatska ima izvrsnih pjesnika. Nisam razumio tko ne bira sredstva - SAE ili Dragan Gortan. Dragana osobno poznajem i znam da ne proziva nikog, da ne blati druge pjesnike ... Trudi se, kao i svi mi ostali, da promovira svoje pjesme. To je to. Svena volim čitati, ali mi zna ići na živce njegova taština. Lijepi pozdrav

      Izbriši
  2. kad govorimo o taštini, onda je gortan sigurno jedan od...koji ne bira sredstva za svoju promociju, a Božica jelušić je veliko osvježenje u spisateljskom radu i nije slučajno da sam baš nju navela(svestrana je i vrlo plodonosna, kako u poeziji tako i u prozi=...ovo ostalo je sve jedva prolazno...tako je to

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Naravno, imate pravo na svoje mišljenje. Iskreno, ne znam zašto ističete Draga Gortana kao primjer pjesnika koji "ne bira sredstva", puno je poetesa i pjesnika koji ne biraju sredstva. Dragan je pjesnik koji još nije "podatak iz opće kulture", a Božica Jelušić to svakako je. Ona je klasik - u Hrvatskoj sigurno, kad bi dobila i Nobela bilo bi to zasluženo. U svakom slučaju - nisam doživio Dragana kao osobu "koja ne bira sredstva, nemam takvih spoznaja". U Knjizi lica nikad, baš nikad, nisam pročitao da ružno govori o bilo kome. A glede taštine - nebitno za meritum stvari. Nisam je trebao niti spomenuti.

      Izbriši
  3. nažalost, to što sam napisala za Gortana je tako, znam jako dobro i ono najžalosnijem nije jedini

    OdgovoriIzbriši
  4. Hvala, Zrinko, na tekstu i na spominjanju... samo, trebao si i reći koliko sam ti novaca nudio da bi me spomenuo jer ja, kao što nepoznata komentatorica ističe, ne biram sredstva za promociju svojih pjesama. I tašt sam, a ego mi veći i od same Učke.

    OdgovoriIzbriši
  5. Ljubazno molimo da budete konstruktivni i držite svoje komentare na određenoj razini. Kritika je dozvoljena ali osobne uvrede nisu, u protivnom će moderator onemogućiti daljnje komentare.

    OdgovoriIzbriši
  6. Hvala Sonja na konstruktivnoj primjedbi - htio sam mladoj dami (kod mene je vidljivo "Unkown") dati do znanja da nema smisla tvrditi bilo što za Dragana, ili bilo kod drugog, ako ne podastreš dokaze za ono što tvrdiš. Drugo je ono što svi znamo, što je svima vidljivo. Osim toga - bilo bi mi draže da je diskusija krenula u smjeru dijaloga o mom eseju, o tvrdnjama u njemu, odnosno o fenomenu poezije na društvenim mrežama. Naravno, to nije obavezno ... Sve ovisi o tome želi li netko o tome diskutirati.

    OdgovoriIzbriši