četvrtak, 14. studenoga 2019.

Branka Kunštek | Antonov povratak


Sjeo je za jedan od nekoliko praznih stolova u dobro znanoj gostionici. Prošlo je više od sedam godina, a gotovo ništa se nije promijenilo. Ništa osim konobara. Umjesto starog Đuke, za šankom je sada radila mlada djevojka, srednjoškolka. Pretpostavio je da je ona Đukina unuka koja je sada nakon djedove smrti povremeno pomagala u gostionici. Znao je da Đuke nema već dvije godine iako je s platnene tende na ulazu u gostionicu i dalje velikim crvenim slovima vrištao naziv 'KOD ĐUKE'. Pogledi gostiju bili su ispunjeni znatiželjom, ali i negodovanjem, možda čak i prijezirom, a u njima je prepoznao dvojicu svojih, nekad dobrih prijatelja za susjednim stolom. Ni srednjoškolka koja ga je poslužila vinom nije bila odveć ljubazna. Tu je za drugim stolom sjedio i njegov nekada najbliži susjed Stjepan. Baš je ostario – pomisli. Stjepan je sada bio potpuno sijed i desetak kila teži no prije. U uglu gostionice, kao i obično, mjesto je zauzeo jedan stariji čovjek, namrgođena izraza lica.Odjednom je postao svjestan svoje stare i neugledne odjeće, pa je i u tome pronalazio razloge njihovog neodobravanja, a ni brada, stara nekoliko dana nije mu išla u prilog. Tko god da ga je vidio u ovakvom izdanju pomislio bi da nema kune u novčaniku.

A u stvari bio je sasvim  zgodan muškarac; na pragu četrdesete, visok preko 180 cm, ispod šešira provirivali su pramenovi zagasito plave kose. Imao je lijep osmijeh, koji bi da nema te brade, isticao jamice na njegovim glatkim obrazima. Spuštene glave, pod obodom šešira skrivao je lijepe, bademaste, sivozelene oči. Obrisi širokih muževnih ramena i definiranih bicepsa nadzirali su se ispod neuglednog tamnog pulovera. Osjetio je da je prepoznat. Očigledno se nije puno promijenio otkada je otišao iz sela. Otišao?! Ne, već pobjegao. Jedne noći poput lopova, ostavivši iza sebe kuću, tetku, prijatelje i veliku ljubav. Tada mu misli prekine žena po imenu Ana koja je upravo ušla u gostionicu. Ljutita izraza lica, prišla je njegovom stolu, skinula mu šešir, uzela flašu i izlila vino po njemu.

- Kako te nije sram? Poslije svega?? – bile su to jedine riječi koje mu je uputila, da bi potom žustro izašla iz gostionice i uzela za ruku šestogodišnju plavokosu djevojčicu, koja ju je čekala ispred vratiju. Nestale su prema cesti koja je vodila dalje u selo.

Smijali su mu se. Svi, osim onog starca u uglu gostionice. On je i dalje tek mrko gledao i šutio.

- Haha, dobro ti je pokazala! Što je? Nisi valjda očekivao topli zagrljaj nakon svega što si učinio? - dobaci mu jedan od one dvojice za susjednim stolom.  Anton,  za Boga miloga, zašto si uopće došao?

-Što radiš ovdje? - upita drugi.

Anton zagladi svoju vinom smočenu kosu, uzdahne i reče: – Došao sam popraviti stvar.

- Ma nemoj! Misliš li da je takvo što moguće nakon svega što si nam učinio? Za Boga miloga, sve si nas prevario! Ja sam ostao bez svog Mercedesa… Petrova kuća je pod hipotekom zbog tebe… Beli plaća tvoj kredit već sedam godina. Kažeš došao si popraviti stvar… E pa prijatelju, stvar može popraviti samo lova, a ne bih rekao da ćeš nam je ti dati. Nemaš ti toliko love koliko nam duguješ. Ma gubi se, jesi li čuo, ubit ću Boga u tebi! – Ivan, sada već vidno bijesan ustane i krene prema Antonu.

Stari iz ugla doteturao je da ga spriječi – Čekaj Ivane, polako…

- Ma što polako! Ubit ćemo ga! – sada je povikao Petar.

- Ma čekajte ljudi, dajte mu šansu. Barem poslušajte što nam ima za reći.

- Stari, ti šuti!  Tebe nije opljačkao! – odbrusi Ivan starcu.

- Tu sam da vam vratim novac. Svima kojima sam dužan – reče Anton.

- Ne vjerujemo ti! Zadnji put kad smo ti vjerovali, propali smo! – Ivan je opet povisio ton.

- Znam. Žao mi je. Zaista sam vjerovao da ćemo otvoriti taj sportski centar. Lihvar mi je bio za vratom. Ubio bi me da nisam zbrisao u Njemačku. Znate da nam onaj kredit od banke nije bio dovoljan i nisam imao izbora, no prihvatiti njegovu pomoć. Sazovite sastanak u mjesnom odboru sutra. Tamo ću vam isplatiti novac koji vam dugujem – reče Anton.

Sutradan, prije podne, u mjesnom odboru pojavilo se gotovo pola sela, uključujući Ivana, Petra, Anu, Stjepana, starog…Anton je pogledom po prostoriji tražio ženu koju je napustio one noći, jedinu ženu koju je ikada iskreno volio, ali ona nije došla. Načuo je da je sada u vezi s Belim, njegovim nekad najboljim prijateljem, koji mu kao jamac sada plaća kredit. Ali, ni Beli ni Tena nisu bili ondje. Shvativši da je uzalud čekati ih, započne Anton svoju priču pred gomilom, uz iskreno kajanje i pregršt isprika. U prostoriji nastade komešanje.

- Uglavnom, kao što sam već rekao, ovdje je novac koji vam dugujem. S kamatama, naravno – Anton je bezuspješno pokušavao nadglasati uznemirene ljude. Međutim, ono što ih je ušutkalo bio je pucanj koji  se čuo izvana. To je Beli, ratni veteran s dijagnozom PTSP-a, pompozno najavio svoj dolazak. Tena mu je pokušavala iščupati pušku iz ruke, ali Beli je bio odveć snažan.

- Dakle, tu si! Kukavico! Gdje si se skrivao sve ovo vrijeme? – zagrmi Beli na Antona. Ovaj proguta knedlu, ali ne zbog straha od Belog već kad ugleda lijepu, krhku brinetu koju je Beli nesvjesno zaklanjao svojom visokom, impozantnom pojavom. Ona, međutim, iskoristi trenutak Beline slabosti i energično mu spusti ruku u kojoj je držao pušku. Ma dosta više, makni to! Napokon ćeš dobiti svoj novac, zar ne Anton?

- Naravno, zato sam ovdje – reče on tiho.

- A odakle ti novac? – vikne netko iz mase.

- Dobio sam na lotu! – odgovori  on, a prostoriju ispuni glasan smijeh prisutnih.

- Ma priča nam bajke. Ovo je čista navlakuša! – javi se drugi glas iz gomile.

- Vjerujte mi, molim vas! Novac je ovdje, u kuvertama! - branio se Anton i stao prozivati ljude i dijeliti im kuverte s novcem.

Jednu od njih dobio je i Beli. Međutim, kada ju je otvorio u njoj nije bio novac, već papirić s kratkom porukom 'Znam sve i imam dokaz protiv tebe. I nisam jedini. Promatram te. Jedan pogrešan korak i ideš u zatvor. Pa i po cijenu toga da i ja dospijem tamo. Zaboravi novac i Tenu i ostavi prošlost na miru'.

Napustivši mjesni odbor, mještani u dobrom raspoloženju odoše svatko svojim putem. Osim Belog koji je čitavo vrijeme bio šutljiv i namrgođen. Odvezao je Tenu i produžio dalje svojoj kući. Tamo su ga za stolom u blagovaoni, ispijajući kavu, već čekale stara majka i sredovječni čovjek u invalidskim kolicima.

- Sine, stigao si. Jesi dobio svoj novac?

- Nisam majko. Dobit ću ga, ne brini. Ovih dana…tako mi je obećao – slaže Beli majci

- No dobro. Sada moram u vrt. Vi popijte kavu u miru – reče starica i ostavi ih same.

- Imamo problem. Anton sve zna. Ne znam točno koliko, ali dovoljno da nas strpa u zatvor – reče Beli čovjeku u kolicima

- Ne idem u zatvor. Prije ću se ubiti.

- Znači, odustajemo od plana i opraštamo mu dug.

- Nisam to rekao. On je kriv za moje stanje. Želim mu se osvetiti.

Anton se pak uputio Teni. Prvi put nakon sedam godina razgovarat će s njom u četiri oka. Kratko i bojažljivo pozvonio je na njena vrata. Ostao je zatečen njezinom hladnokrvnošću kada ga je pustila u kuću.

- Uđi – rekla je – očekivala sam te. Znala sam da ćeš doći čim mi je Ana rekla da te vidjela jučer. Što se čudiš? Ne misliš valjda da bi mi najbolja prijateljica nešto takvo prešutjela. Ipak…neću se ispričati u njezino ime što te zalila vinom. Zaslužio si.

Na njezin komentar Anton samo uzdahne. Interijer prostrane dnevne sobe bio mu je neprepoznatljiv iako je u mladosti ovdje često provodio vrijeme s Tenom. Vidim da si preuređivala. Lijepo je – reče Anton.

- Da. Anton…- na trenutak je zastala pa nastavila – želim čuti tvoju stranu priče, ali kakva god da je , znaj da ti nikad neću oprostiti. Ne postoji opravdanje za tvojodlazak bez riječi i pozdrava tjedan dana prije vjenčanja.

- Znači ljutiš se na mene?

- Ne. Ja se uopće više ne ljutim.Naravno, bila sam povrijeđena i razočarana, ali godine su prošle i ja jednostavno prema tebi više ništa ne osjećam. Ali saslušat ću te iz čiste znatiželje.

- Pa dobro. Ja sam podmetnuo onu bombu u lihvarev auto. Mislio sam da se neće izvući. Tek kasnije sam saznao da je nekim čudom preživio i ostao invalid. Kao što sam saznao od starog i da je Beli radio s njim. Prokleti kamatari. Kredit od banke mi nije bio dovoljan da otvorim onaj centar. Povratka natrag nije bilo i morao sam od njega uzeti novac. Nabio mi je kamatu ali nadao sam se da ću to nekako riješiti…

- Kukavico! – prijezirno ga prekine Tena – Mislio si to riješiti tako da mene prodaš?!

- Ne! Kako ne shvaćaš, htio sam ga ubiti da te spasim od njega.

- Da, ali ipak si pobjegao. S tvojom pomoći ili bez nje, on me nikad nije uspio kupiti. Priznao mi je da će ti jedino oprostiti dug  ako se makneš od mene… a ti si ga poslušao.  Ali meni njegov novac nije značio ništa…ni auti, ni kuće, ni nakit…Doduše, vjerojatno bi se više i potrudio da nije ostao invalid. Ali njemu nije bilo ni do života. Ružno je reći, ali bar na tome sam ti zahvalna. Kako god, krišom sam uspjela pročitati tvoju poruku Belom. Kao što ih sada držiš u šaci, mogao si i prije sedam godina. Hvala Bogu, imaju putra na glavi koliko ti srce želi. A ti si me ipak ostavio samu s tim gnjidama.

- Tena…žao mi je… - pokajnički će Anton – ali bio sam i drugima dužan novac. Otišao sam u Njemačku zaraditi da vratim dugove. A onda mi se napokon osmjehnula sreća i dobio sam na lotu, iako mi ljudi ne vjeruju. Znam da nema više nade za nas dvoje ali došao sam se ispričati. Zaista mi je žao. Mislio sam na tebe sve ovo vrijeme. Moji se osjećaji nisu promijenili. Sutra se vraćam u Njemačku. Tamo sam izgradio novi život. Krećem vlakom u šest ujutro. Čekat ću te na  stanici…ako se predomisliš. Ako ne, pretpostavljam da je ovo zbogom.

Nije čekao odgovor . Samo se uputio prema vratima i izašao iz kuće.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.