srijeda, 27. siječnja 2021.

Branka Kunštek | Svijet ostvarenih želja

 


Prošlo je već više od pola sata, a Sonja je i dalje na rubu živaca sjedila u čekaonici ambulante. Nikad nije mislila da će se naći u ovakvoj situaciji, da se to može dogoditi njoj, nikad bolesnoj. Pokušavala je prisjetiti se kada i kako je sve to počelo. Istina, ima osjetljiv želudac i probavu od kad zna za sebe, ali naučila je živjeti s tim, pazi na prehranu, zahvaljujući čemu je oduvijek vitka. Izbacila je hranu koja joj škodi, ali tko danas povremeno nema želučanih problema? Svjesna je i da joj stres i užurbani način života nikako ne pomažu. Od proljeća se nateže s raznim pretragama, a sada je već srpanj i nije ništa pametnija. Naprotiv, zbunjena je, neispavana i depresivna. Po glavi joj se vrte razni scenariji; u najgorem slučaju ima zloćudni tumor debelog crijeva. Poziv medicinske sestre da uđe u ordinaciju istovremeno joj nudi olakšanje i tjera strah u kosti.

- Sjednite gospođo. Na žalost, ne mogu reći da sam optimističan glede Vašeg nalaza.

Sonja se ponovno izgubila u tami vlastitih misli; do nje su tek dopirale riječi – tumor, stanice, zloćudno, terapija, zračenje, operacija... Operacija?!

- Naravno, trebam Vaš pristanak, ali ja bih to učinio što prije. Imamo termin za deset dana.

Izustila je samo jedno stidljivo 'može'.

Dok je koračala prema tramvajskoj stanici da do podneva stigne na posao, razmišljala je kako će od šefice zatražiti godišnji odmor, jer najradije još nikom ne bi ništa govorila o svojoj bolesti, ali što će s Lidijom, Vandom i Irenom? Ipak su joj one bile više od kolegica s posla, a pitat će ju za nalaz čim je vide. Zato će im reći istinu. Tog dana na poslu dočekao ju je još jedan šok kada ih je vlasnica, sve četiri, uz još desetak zaposlenika pozvala u ured, priopćivši im da su višak radne snage i da nema drugog izbora nego dati im otkaz.

- Dakle, meni bi bilo najbolje da se ubijem. Možda operacija ni ne uspije, dao Bog da se i ne probudim više na ovome svijetu, jer tako neću morati razmišljati kako ću i gdje naći novi posao i platiti stanarinu s kojom ionako već kasnim – kroz suze se jadala kolegicama.

- Ma nemoj tako, gle, operacija će uspjeti, ti ćeš kao i nas tri naći novi posao, a za ovu stanarinu ću ti ja posuditi novac. Zaboravila si da još živim s roditeljima, posudit ću novac od njih, znaš da te vole i da bi ti uvijek pomogli – tješila ju je Lidija.

- Tako je, a i ja imam ideju. Mislim bi nam sada bilo najbolje da  odemo kod mene na more. Vikendica na Braču je još slobodna, taman se vratimo prije tvoje operacije. Ha? Što kažete? Samo nas četiri – predloži Vanda.

Prijateljice su se složile, ionako sada nemaju pametnijeg posla, a znale su da je Sonji najpotrebniji upravo odmor, da bar nakratko pobjegne od crnila svoje svakodnevice.

Ispraćene dosadnom zagrebačkom kišom, na Braču ih je dočekalo predivno vrijeme i ugodno toplo more. Ipak, trebalo im je dva do tri dana da se prilagode drukčijem stilu života; malo ribarsko mjesto činilo im se kao svijet posve različit od onog kojeg su ostavile u Zagrebu. Gradsku vrevu i užurbani način života zamijenilo je izležavanje na lijepoj šljunčanoj plaži uz omiljenu knjigu i mirise borova, bezbrižno ispijanje kava i dugi ručkovi na terasama lokalnih restorana uz more, večernje šetnje po rivi...Iako je ovo mjesto inače omiljeno turistima, kako je bio tek početak srpnja, na plažama još uvijek nije bilo one uobičajene gužve. Zbog svega toga, Sonja je barem prividno uspjela zaboraviti svoj sumoran život. Neizmjerno je uživala u plivanju i ronjenju. Obožavala je more, a najdraže joj je bilo otplivati daleko od obale, dovoljno daleko da više ne čuje glasove i dječju viku. Hipnotizirajuća tirkizna voda tiho ju je pozivala da se prepusti njenim nepreglednim prostranstvima, potpuno i neopterećeno. Ostali su samo ona i more. Zaronila je duboko, jedanput... pa drugi put još dublje...pa ponovno...i još dublje, još duže pod vodu. Sonji je ronjenje hobi još iz vremena kada je bila dijete. Da je pitate koliko dugo je sada bila pod vodom, ne bi znala reći, jer za nju ovdje više nije bilo ni vremena ni prostora, samo to duboko i ugodno plavetnilo. Kada joj se koža na prstima posve smežurala, odlučila je vratiti se na obalu. Kroz jednu spilju, nepoznatu joj do tog trenutka, isplivala je na površinu. More je sada bilo još intenzivnije boje, glasanje galebova glasnije, mirisi soli koje je nosio povjetarac ugodniji...Učinilo joj se da su sada na plaži neki drugi ljudi. Vjerojatno su već otišli kući na ručak, a došli neki drugi – pomisli, jer ipak je dugo bila u toj vodi. Tamo više nije bilo ni njezinih prijateljica s kojima je došla to jutro. Zatekla je tek svoj ručnik, međutim, kao da ni on nije bio na istom mjestu gdje ga je ostavila. Iz nekog razloga malo su pomaknule njezine stvari i otišle kući – pomisli – nema veze, osunčat će se još koju minutu, pa će i ona krenuti. Dok je tako ležala, osjetila je kako joj se nadvila nečija sjena nad tijelom. Otvorila je oči i prepoznala lik zgodnog, visokog, crnokosog muškarca.

- Ingmar?? - brzo se podigne da bi sjela.

- Da te čekam? Ili bolje ne, uživaj još malo, ja ću krenuti da pristavim ribu za ručak, ti dođi za pola sata – reče muškarac i udalji se prema autu parkiranom u blizini.

Sonja se zbuni, ali ipak ustane, omota se ručnikom i potrči za njim.

- Uh, netko je gladan – reče, zagrlivši je oko struka i odvede do srebrnog Mercedesa s podignutim krovom.

- Što čekaš, upadaj! - na brzinu je ubacio stvari na zadnje sjedalo i sjeo za volan.

Sonja prihvati igru; sjest će s njim u taj auto i saznati gdje je to vodi. Prvo što joj je palo na pamet jest da je sve to ideja njezinih prijateljica, ali kako su ga samo pronašle? I gdje su mu žena i dijete? Ona zna da se prije sedam godina, kada ju je ostavio nakon trogodišnje veze, Ingmar oženio njezinom poznanicom i u međuvremenu dobio sina. Da li je sada rastavljen ili je možda udovac? Vrlo vjerojatno ništa od toga, već je sad tu iz isključivo prijateljskih razloga i čiste samilosti da joj olakša ove teške dane prije operacije. Ugodan citrusni miris njegovog losiona dopirao je do njezinih nosnica, kosa mu je sada još sjajnija, još crnja, a nije mogla ne zapaziti i preplanulu  boju njegove kože. Tada pogleda u svoje ruke i one joj se učine također znatno tamnijima no što su bile jutros, kao da je ovdje već najmanje desetak dana, a ne samo tri. Uskoro se pred njima ukazala lijepa kamena dvokatnica, na samoj cesti uz more.

- Sutra nam dolaze gosti, čuo sam se danas s njima, potvrđeno je. Dobro da smo pripremili apartman u prizemlju - reče Ingmar dok su se uspinjali stepenicama do prvog kata.

Ali, čemu sve to i zašto mi sve to govori? Samo bi trebalo da se zaista pojavi njegova žena sada na vratima. Zadavit ću ih kad ih vidim! – sada Sonja više nije bila zbunjena, već i pomalo bijesna na prijateljice, koje kao da su zaboravile koliko joj je vremena trebalo da se oporavi od bolnog prekida. On joj je ipak bio jedina prava ljubav u životu i gdje im je bila pamet kada su ga zvale?! Sada će morati biti na ručku kod njega i njegove žene. Shvati da ima grč u želucu i da ustvari uopće više nije gladna – Ingmar, ovo sve skupa stvarno nije bilo potrebno, hajde da sve zaboravimo. Mislim da je najbolje da me odvezeš natrag u...- od šoka zaboravi što je htjela reći kada u velikoj blagovaonici ugleda svoju majku kako postavlja tanjure i zdjelu sa salatom na stol. Majku koja ju je napustila kada je imala samo devet godina, da bi se udala za jednog imućnog muškarca i otišla živjeti u inozemstvo. Taj događaj obilježio joj je čitavo djetinjstvo. Na sreću, imala je divnu i požrtvovnu baku koja se brinula o njoj, a s majkom je održavala tek povremeni kontakt telefonom. Dolazila bi joj u Zagreb na tjedan ili dva jednom u možda dvije godine, ali činjenica je da one nikada nisu bile bliske. Sonja joj nije oprostila odlazak. Prije nekoliko godina izgubila je i baku, prije toga Ingmara, a sada i taj posao i najgore od svega zdravlje pa je zadnje što sada treba sažaljenje dvoje ljudi koje je voljela, a koji su je usprkos tome u jednom trenutku njezina života napustili. Međutim, oni su se ponašali posve opušteno i normalno, ne primjećujući Sonjinu zbunjenost situacijom. Iz jedne od soba u blagovaonicu utrči dječak od pet ili šest godina, s dražesnim jamicama na obrazima, poput onih kakve ima i sama Sonja i crne, guste, kovrčave kose, gotovo identične njezinoj. U djetetovim krupnim, zelenim očima pak prepozna one Ingmarove. Dijete je zagrli oko bokova i uzvikne 'mama!'. Teo – izgovori mu ime posve instinktivno.

- Eto, stigli jutros nas dvoje kao što smo i rekli. Jedva je čekao da vidi svoju mamu. Nije mu se više dalo biti ni kod bake -  reče Sonjina majka, a Sonja ode u kupaonicu, pod izlikom da će se malo osvježiti. U ovoj lijepoj kući snalazila se kao da je njezina, a kupaonicu je našla posve spontano. Ustvari, uopće je nije niti morala tražiti, kao da je unaprijed znala gdje je, posve prirodno, kao i kad je maloprije u dječaku prepoznala svoje vlastito dijete. Svoje i Ingmarovo. U ugodnoj, prostranoj kupaonici pred ogledalom iz kopče oslobodi svoju  kosu i zamjećuje da je nekoliko centimetara duža. Posegne za mobitelom u džep svojih kratkih hlača s namjerom da nazove Lidiju. Međutim, u imeniku nije bilo Lidije, a ni Vande, ni Irene. Dapače, tu su bila neka sasvim nova, njoj nepoznata imena i brojevi.  Učini joj se kao da je ušla u neki drugi svijet. Osjećala je kao da je i njezina bolest nestala, a našla se u nečem potpuno novom i očaravajućem. Sve što je ikada željela bilo je ovdje, u ovom svijetu njezinih ostvarenih želja. Ingmar, dijete, majka, ova lijepa kuća. Očekivala je da će se svakog trenutka probuditi, ali to se nije dogodilo. Izaći će kroz vrata ove kupaonice i zakoračiti natrag u ono staro i poznato. Zatvorila je oči i zakoračila preko praga, ali ništa se nije dogodilo. Za ručkom je shvatila da su ona i Ingmar vlasnici restorana u Zagrebu, dakle, još nešto o čemu je oduvijek maštala te da joj je očuh umro, a majka se vratila u Hrvatsku i dala joj novac koji će uložiti u otvaranje restorana. Također je shvatila da žive u raskošnoj vili u sjevernom dijelu grada. Ingmar je znao da Sonja već odavno želi posjetiti Grčku pa ju je odlučio iznenaditi. Rezervirao je smještaj i kupio karte s polaskom idućeg tjedna. Ipak, hoće li sve ovo uskoro nestati, rasplinuti se kao mjehurić od sapunice, a ona se vratiti u poznatu joj svakodnevicu. Sjetila se da je sve ovo krenulo od trenutka kada je danas kroz onu spilju izronila iz vode. Sada se samo mora vratiti na ono isto mjesto i već će naći izlaz iz ove neobične situacije i vratiti se svojem stvarnom životu. A što ako je ovaj stvaran, a onaj njezin stari život lažan – pitala se. Izuzev nekoliko dobrih stvari, ionako nije bila osobito sretna u njemu. Ipak, navikla je nositi se sa svim nedaćama koje joj je donio. Sigurno je ovo ništa drugo nego san koji će nestati s prvim buđenjem. 


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.