petak, 5. lipnja 2020.

Branka Kunštek | Oni prije nas


Josip Tiljak svoj je bicikl naslonio na ogradu okućnice i ušao u kuću. Gospođa Lela završavala je pripremu objeda dok se kuhinjom širio miris savijače od jabuka.

- Trud se ipak isplatio – reče Josip, a gospođa Lela ga samo zbunjeno pogleda.

- Pa jabuke koje sam jučer brao – nastavi Josip.

- Ah, da – nasmiješi se Lela – I varivo od slanutka samo što već nije gotovo. No, sjedi za stol, već su skoro dva sata, sada će i ostali doći.

Ubrzo se za stolom Josipu pridružila cijela obitelj. Majka Matija, njezine kćeri Patricia i Mina  te ujak Petar. Nakon što je poslužila ručak, za stol sjedne i domaćica iz kuće Tiljakovih, Lela, dobrodržeća, vitka žena u svojim šezdesetima. I bila bi to sasvim obična srpanjska subota, provedena u krugu obitelji da uskoro na njihova vrata nije pozvonio nepozvani gost. Baš  čudno, nismo nikoga pozvali na ručak, zar ne Lela? – iznenađeno će Matija.

Lela ode otvoriti vrata iza kojih ju je dočekao magičan cvjetni prizor satkan od gotovo crnih, poput najtamnijih kupina, baršunastih latica. Iza čarobnog buketa glavu je pomolio gospodin  Pajić sa širokim osmijehom na licu kojim je otkrivao gotovo savršene, guste, bijele zube. Kroz veliko predvorje, Lela ga odvede do blagovaonice, ponudivši mu da sjedne s ukućanima za stol.

- Halfetijske ruže?! Za mene pretpostavljam? – koketno će Matija.

- Naravno – odgovori Pajić gazdarici i sjedne za stol dok ona ode potražiti prikladnu vazu za  cvijeće.

- Ih, kao da će uvenuti – reče Josip s primjetnom ironijom.

- Pa naravno da neće, ali ljepše ih je vidjeti u vazi nego da ih samo ostavimo negdje, ne misliš  li tako? – odbrusi Patricia bratu – Stvarno mi nije jasno kako se to nekada davno nije  kažnjavalo… ionako uvenu nakon tjedan dana.

- Bio sam još jako mlad kad je taj zakon donesen - prisjeti se Pajić - Uvozili su cvijeće  zrakoplovima iz tropskih zemalja, pa u hladnjačama do trgovaca… na kraju su i to zbog emisija ugljičnog dioksida i prevelikih doza pesticida zabranili. Međutim, ovakve crne ruže je čak i tada bilo teško nabaviti budući da uspijevaju isključivo u jednoj turskoj provinciji. Zbog specifične teksture zemljišta, čak i kada bi ih posadili ovdje, one opet ne bi cvale u crnoj nego u crvenoj boji.

- Da, sjećam se i ja onih starih cvjećarni ispunjenih mirisom prirode – nadoveže se Matija, vrativši se stolu – Tada nikad ne bih rekla da će jednog dana prodavati samo umjetno i sobno cvijeće… eto, miris prirode ostaje u prirodi.

- Mislim da su bili u pravu kada su donijeli taj zakon – reče Mina.

- Eto, javila se napokon…već sam se zabrinuo da neće ništa reći.

- Josipe, ne rugaj se sestri! – opomene ga majka i pogleda kćerku – Idući tjedan zadnji ispit, zar ne Mina?

- Ma ti se ne moraš brinuti da nećeš naći posao, danas je tvoja struka među najtraženijima – ohrabrivao ju je Pajić, na što je Mina već imala spreman odgovor.

- Pa da oni prije nas nisu uništili planetu ne bi bilo tako. Prošlo je više od trideset godina i još se nismo potpuno oporavili. Mi smo čak dobro i prošli, opstali smo kao jedna od rijetkih država gdje je voda iz slavine bila i još uvijek jest za piće. Možete li vjerovati da su voće i povrće tretirali pesticidima?! I da su ulice bile pune starih automobila koji su onečišćavali zrak… svaki drugi čovjek umirao je od raka.

- Da, rak ipak nije više tako čest kao nekad – složi se Pajić – ali to je vjerojatno zato i što više nitko ne puši. Sjećam se, propušio sam još kao tinejdžer, a onda su i to zabranili. A legalizirali marihuanu! Nekad, znate, nije bila legalna, nego eto nakon silnih istraživanja su utvrdili da i nije baš nešto štetna. Vidjet ćemo što će otkriti za kojih deset ili dvadeset godina. Uostalom znamo da dobar dio populacije nije pokosio rak, a ni cigarete.

- Ma nećemo opet o toj boleštini! – prekine ih Matija - Hvala Bogu, više je nema. I općenito, ljudi su danas kudikamo zdraviji nego prije. Nego, predlažem ja vama da u kavici i štrudli uživamo u vrtu, ako se slažete.

Vrt je bio njihovo omiljeno mjesto gdje su, pod starom jabukom, okruženi raskošnim ružinim grmovima i ako su vremenske mogućnosti dopuštale, poslije ručka voljeli provoditi slobodno vrijeme. Kao i kod većine kućanstava u njihovom susjedstvu, iza vrtova se prostirao veliki povrtnjak s raznolikim sadnicama. Tiljakovi nisu jeli meso, ali na njihovom tanjuru znali su se često naći mliječni proizvodi i jaja koja su kupovali od svojih susjeda na mjesnoj tržnici. Takvi trgovci bi pak po strogim pravilima ekološkog uzgoja držali kokoši, ovce, koze i pokoju kravu. Bilo je i podosta pravih vegana, a tek je neznatna manjina konzumirala meso. Nitko im naime nije branio da ga jedu, bila je to stvar njihove slobodne volje, ali ako bi se u pojedincu probudila želja da postane vegetarijanac ili vegan, postojale su radionice koje bi mu u toj želji spremno pomogle uz očekivanje zajednice da po svom dolasku u grupu izgovori onu poznatu 'zovem se tako i tako i ja sam mesožder'. Općenito su razne radionice, posebno one duhovne prirode bile vrlo popularne i moglo se tu naći za svakog ponešto. Tiljakovi su živjeli u jednom sasvim običnom predgrađu s nekoliko manjih trgovina, velikim shopping  centrom, javnim bazenom i toplicama, jednim kazalištem, dva kina, muzejom, crkvom, školom, knjižnicom, nekoliko restorana, azilom za pse i mačke lutalice… Tako se uglavnom odvijao život i u većini sličnih naselja, dok su veći gradovi bili središte poslovnog i industrijskog života. Tamo bi na svoja radna mjesta mještani putovali najčešće biciklima, tek dva do tri puta tjedno, iako je mnogima tek bavljenje poljoprivredom za osobne potrebe i prodaja tih proizvoda na seoskim tržnicama bilo jedini izvor egzistencije.

- Tako. Malo ćemo sjesti tu u hlad. Baš je lijep dan danas i nije prevruće – reče Matija.

- Da, samo 25 stupnjeva - nadoveže se Mina - možete li zamisliti da je nekad davno, kada si ti mama bila dijete, sasvim normalna temperatura u ovo doba godine bila oko 40 stupnjeva u hladu?!

- Kako ne – odgovori joj majka – sjećam se jako dobro, ljeti je znalo biti i preko 40! Vi djeco niste ni svjesni kakvi ste sretnici što odrastate u ovako ugodnoj i zdravoj klimi i na ovako čistom zraku.

- Istina – reče Lela – a i nije samo zrak. Nakon kataklizme i epidemije sve se promijenilo. Čini mi se da su ljudi naučili cijeniti život. Nekada se ubijalo radi sitnice, kriminal je doživio svoj procvat i ni po danu se nije bilo pametno bespotrebno se zadržavati na ulici. A onda je i tome došao kraj.

Matija se prisjeti tužnog djetinjstva, kada su im lopovi jedne večeri provalili u kuću, kada je imala samo pet godina i ubili joj roditelje. Tada se sakrila na tavan i jedva izvukla živu glavu. – Hvala Bogu, danas je društvo očišćeno od takvih – reče – ne mogu si ni zamisliti da i danas moram živjeti u strahu od poremećenih čudovišta.

- Ma daj…nikad više neće i ne smije biti tako! Ta vremena su otišla u nepovrat – utješi je Mina.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.