Lorena Vojtić | Najljepša si prirodna

Bože, ti
najbolje
znaš, da.

Ne mogu,
ne smijem.

Nimalo,
nikako.

Misliti -
o tome.

Njemu,
gradu
nevolje.

Ponosnom
Zagrebu...

Vlastitom,
emotivnom
slamanju.

Pokušaju
nestanka.

Vječnog
odlaska.

S ovoga
svijeta.

Kad se,
ne želiš -
probuditi.

Plakanju,
ridanju,
jecanju.

Par bajnih
mjeseci...

Iluzije,
fikcije,
rizika.

Ruskog
ruleta,
kletvi.

Šokova,
zanosa,
stresa.

Opijata,
alkohola,
tableta.

Poroka,
svađe i
skandala.

Eskalacije
sudbinog
krahiranja.

Užasnog -
kraja i bola.

Neprolazne
tugaljivosti.

Doziranja,
bolničkih
hodnika.

Razilaženja
prijateljstva,
destrukcije.

Inata, prkosa
izbjegavanja.

Jer, odavno
sam nečija.

Žena, majka
i supruga...

Ali u srži
jezgre...

Žalosne,
očajne,
duše...

Ipak, tuđa.

Bez neke
dvojbe...

Platonski
njegova...

Do tilog
mi časa.