Ispovijed jedne čitateljice

O romanu Zorana Pongrašića "Kuja za vješanje"

(Zagreb: Knjiga u centru, 2023.)

Piše: Mirjana Mrkela

Zoran i ja u kafiću

Bilo me je strah da ću se upiškiti. Zahod sam jedva pronašla čak na drugom katu. U posljednji tren.

Onda me je bilo strah da je moj prijatelj Zoran već dolje, u kafiću. On nikada ne kasni, uvijek krene ranije, za svaki slučaj. Sigurno se sad osvrće, a mene nema. Pozvala sam ga i pitala gdje je. Bio je u autobusu.

Prvo sam se razveselila što je ipak zakasnio. Zatim sam se zabrinula. Naime, trebao se dovesti tramvajem, a ne autobusom. Zato sam mu postavila novo pitanje:

— U kakvom sad, molim te lijepo, autobusu?

— Ako baš hoćeš znati, u zamjenskom. — rekao je i obećao mi skoro pojašnjenje.

Imala sam oko milijun pitanja o zamjenskim autobusima i o svačemu još. Sjela sam na dogovoreno mjesto, naručila čaj i nestrpljivo čekala. Pokraj mene su prolazili pješaci, uobičajeni u to doba dana. Neki su nosili vrećice za kupovinu, neki su vodili pse. Neki su imali prazne ruke, a jedan beskućnik je nosio praznu bocu.

Zoranov roman

Moj prijatelj je donio svoj novi roman. I odmah mi je iz njega pročitao nešto o zamjenskom autobusu.

"Autobus je u zavojima zvučao kao tek rođeni mačići koji dozivaju svoju mamu. Valjda zbog one harmonike po sredini, koja se prilikom skretanja rastezala s jedne strane, a sužavala s one druge. Istina, nikad nisam čula kako se glasaju tek rođeni mačići, ali moralo bi biti baš kao autobusna harmonika."

To je zanimljivo, ali Zoranov novi roman za mlade nije o mačkama. Nije ni o psima, iako se jedan pas ženskog roda pojavljuje više puta. Naslov je "Kuja za vješanje". Psi za vješanje su oni koji treniraju držeći se zubima za uže koje visi. Naravno, mogu biti i muški i ženski psi. Pa i beskućnici mogu biti i žene i muškarci. Kuja ne mora biti manje oštra od psa, niti je beskućnica manje beskućna od beskućnika.

— A ova beskućnica kod mene mnogo je oštrija od kuje. — rekao je pisac i kvrcnuo prstom po svojoj knjizi.

Zapravo, knjiga je postala moja jer mi ju je darovao. Onda je opet uzeo da mi pročita nešto o beskućnicama, klošaricama, koje se zovu Šupak i Klokanica:

"A htjela sam im reći molim vas nemojte ja sam još dijete.

A Šupak je rekla: — A sise si ostavila doma ili kaj?

Zabila mi je kažiprst prvo u jednu, a onda i u drugu stranu grudi. Pa je zarevala. Onda je zarevala i Klokanica. Koja nije bila ništa manje daska od mene."

Strašno, priznala sam. No svima nam je jasno da nježni čitatelji koji ovo ne mogu podnijeti neće ni čitati dalje. Ja osobno sam više znatiželjna nego nježna. Silno sam željela znati što se sve izdogađalo u nastavku. Glavna junakinja je tinejdžerica Branimira. Ona opisuje svoje doživljaje, pa i pogreške. Primjerice, o dečku koji joj se sviđa mislila je nešto što nije bilo. I o sebi samoj često je mislila loše.

"I opet sam došla do istog zaključka. Glupača! Glupača! Glupača!

Ako vas baš zanima, nemam blage veze koliko sam dugo hodala. Ni kojim putem sam išla. Tek sam u jednom trenutku skužila da se već pomalo kao smračilo."

Još o ponečemu

Roman "Kuja za vješanje" nije uzbudljiv samo zbog napetih događanja i neobičnih likova. Uzbudljivo je i čitateljsko predviđanje što će biti dalje. Jer što god sam prognozirala, nije se ostvarilo. Svaki put se u nastavku dogodilo nešto posve neočekivano.

Branimira također nije svaki put ustrašena i nemoćna. Ali uvijek je zanimljiva.

"I tako smo spojeni u troje hodali prema haustoru. Kao jedno veliko ljudsko biće s puno ruku i nogu od kojih su neke bile zdrave, a neke nisu, ali zajedno je ipak sve nekako funkcioniralo."

— Ovaj roman mora dobiti neku nagradu! — rekla sam kad sam pročitala knjigu do kraja.

I eto, to sam pogodila. A ako baš želite znati, Zoran Pongrašić kaže da je te nagrade zaslužila Branimira, a ne on. Pročitajte i donesite vlastite zaključke.