Lucijana Živković | U magli

Pucanj je odjeknuo u tišini još pospane šume, odbijajući se od stabala, stvarajući dojam da je bliži nego što jest. Potom i drugi. Bero je upravo počeo sjekirom čistiti okrajke srušenog stabla bukve koje je oboljelo i stalo u rastu. Na zvuk pucnja okrene se u panici pomislivši na lugara, ali opet, znao je, ne bi lugar baš tako lako upotrijebio pušku. Ostavi posao i povuče se dublje u grmlje mladica koje su izbijale uz stabla i formirale nisko žbunje dovoljno da se u njemu sakrije čovjek. Lišće je već odavno napustilo svoje grane i sada je poput saga na tlu šume istkalo šarene arabeske. Listovi žute, smeđe, crvene, crne i još pokoji  zeleni list isprepleteni u gusto tkanje i stopljeni šumskim blatom, lijepili su se za Berinu obuću. 

„Dobro je što je magla“, pomisli on i čuvši u daljini glasove i buku, povuče se dublje među grmlje napeto osluškujući zvukove iz šume. Oni su poput dozivanja bili čas slabiji, čas jači. Legao je na zemlju od čije ga je vlage čuvala zimska maskirna jakna, udišući miris truloga lišća pomiješan s mirisom vlažne mahovine.

Magla se kao razrijeđeno mlijeko razlila  po svoj okolini skrivajući obližnju rijeku i njezin meandar u koji se kao u postelju smjestio šumarak graba, bukve i ponekog hrasta. Bero je često dolazio u šumu i na rijeku jer je stanovao u blizini, ali i zbog ljubavi prema prirodi koja mu je kao dječaku pružila prva iskustva preživljavanja na otvorenom. Danas je namjeravao pripremiti nekoliko srušenih stabala za prijevoz do kuće jer mu je prijatelj obećao to učiniti svojim starim autom. Mala su primanja natjerala Beru da se ovako snalazi. Šuma je za njega bila izvor hrane jer je obilovala gljivama i medvjeđim lukom. U sezoni žirova kupio bi ih i njima hranio svinje, a na rijeci bi ulovio pokoju ribu. No isto tako, šuma je bila lovno bogata i često puna domaćih i stranih lovaca.

Bero se skutrio u svom skloništu napeto osluškujući. Kako je prolazilo vrijeme, udaljenost glasova postajala je sve manja; čula se u jutarnjoj tišini i poneka riječ te lom grana. Zaključi da se netko ili nešto približava njegovu skrovištu. Jače stegne sjekiru u ruci, a pomisli i na nož koji je nosio govoreći da nikad ne znaš kad si u šumi…

Pucketanje granja bilo je sve bliže i on pomoli glavu kroz šiblje. Nemalo se iznenadi kad ugleda smeđe-žutu masu koja se iz magle kroz stabla nesigurno probijala baš prema njemu. Došavši nadomak Berinog skrovišta, on prepozna jelena, krasnu odraslu životinju ogromnih rogova. Ali niz vrat mu je obilno curila krv i Bero se sjeti pucnja i sve mu bi jasno. „Lovci!“ zaključi bijesno. Ranili su jelena koji je pobjegao i sad je tu pred njim. Iz magle su se čuli sve bliži povici lovaca, a jelen uto na kraju snaga, izgubivši dosta krvi, padne na tlo. Bero iziđe iz skrovišta da provjeri što je. Na jelenovu vratu bila je poprilična rana od metka iz lovačke puške iz koje je u bijegu iskrvario. To prekrasno biće prirode čiji bi rogovi vjerojatno završili kao trofej na nečijem zidu, probudilo je u njemu prvo sućut, a onda bijes prema lovcima.

„Ubojice!“, promrmlja sebi u bradu ne znajući što bi učinio da popravi ovo zlo. Onda shvati nepopravljivost učinjene štete i sinu mu osvetnička ideja. Učini mu se da su se glasovi sada udaljili malo više prema rijeci. Očito su se ovi lovci slabije snalazili u šumi i on shvati da su stranci. 

Iz jakne izvadi oštar nož i stručnim pokretom, jer nekad je bio mesar, mrtvoj životinji odreže čitav zadnji but. Onda uzme sjekiru i polomi prekrasne rogove. „Tebi neće trebati“, reče kao da se ispričava jelenu. „A vi se nećete kititi tuđim perjem!“ u stilu poslovice  uputi riječi u pravcu odakle se čula buka progonitelja.

Bero uzme svoj plijen i pohita do mjesta na rubu šume gdje je ostavio bicikl. Skine s njega kabanicu koju je uvijek nosio sa sobom  i u nju zamota jelenji but. Potom sve pričvrsti na bicikl. Sad je već mogao čuti razgovor lovaca i on požuri potjeravši bicikl brže krećući se uskom stazom između šume i riječnog nasipa.

Lovci su jedno vrijeme slijedili ranjenu životinju po zvukovima koje je stvaralo njezino kretanje. A kada je pala, nastala je tišina. Magla se još poput vate ispriječila između njih i njihova plijena i oni, nestrpljivi da dovrše potragu, požuriše kroz gusto raslinje, ali izgubiše se u njemu. To je Beri omogućilo da se udalji iz šume.

Nakon dužeg probijanja kroz gustiš, progonitelji naiđoše konačno na cilj. Na tlu ugledaše neobičan prizor: odstrijeljenog jelena bez zadnje noge i uništenih rogova. U ljutnji zbog lutanja i okolnosti ovoga lova koji je trebao biti uspješan, oglasi se vođa: „Koji je ovo vandal učinio, da mi je znati!?“

Za to vrijeme Bero je već izbio na glavnu cestu. Osjećao se oslobođen tjeskobe, straha, ljutnje pa i bijesa koji su ga do maločas mučili. Krenuo je na istok prema naselju i u susret suncu koje je upravo pobjeđivalo u svom srazu s jutarnjim maglom.