Branko Filipović | Ulica

Taj put omeđen zgradama,
drvoredom koji se razlista
s proljeća,
trotoarom koji uvijek ide dalje,
i sjećanje koje zastaje...
Aj, što 'ona' može is/pričati...
I koliko sjećanja može vratiti,
na mnogo toga što bilo je,
prošlo, pa opet došlo...
E, tu bi ulica da zastane.
Zastane da,
sjeti se svih oni',
koji su tu živjeli,
prolazili, da bi otišli
otišli u vječnost
koja zaboravlja.
Al' ulica se sjeća,
sjeća dana i opjevanih večeri
sevdahom obasjanih,
i žarkih ljubavi
u suzama u/gašenih.
Pa noćobdije što lopovima prijete
da ih se sjete kad' časni postanu.
Eh, što bi se ulica moja
mogla koječega sjetiti,
da podsjeti nas
razbacane svijetom
kada smo bili njeni,
pa se razišli da se nikad',
nikada više ne sretnemo,
već samo sjećamo
misleći da nas ima.
Onda se naša ulica,
sjeti svih nas.
Sjeća, dok tamo 'neki'
našoj ulici bagerima i bombama
sjećanje ne pomute il' izbrišu.
Vi, koji sad'
imate svoje ulice,
čuvajte i ne dajte
'novim Varvarima'
da zametnu trag,
trag vašeg
i našeg postojanja
kojeg' će čuvati
arhive sada vaših ulica
u katastru vašeg' prava
na vječno postojanje.
Zato, čuvate i oživljavajte
vaše ulice, jer one
čuvaju sjećanje na sve nas.