Lorena Vojtić | Srodnoj duši

Nakon svih
ovih godina.

Željela bih
ti, iskreno,
napisati.

Kratko,
sažeto
i jasno...

Oprosti!

Jedna riječ,
a tako puno
vrijedi i znači.

Djeluje kao
izgovor, neko
opravdanje...

Svega sam
svjesna...

Iz ove sam
perspektive.

Bila mlada.

Ljubomorna,
posesivna,
nezrela, ali...

Jedno je
sigurno...

Uvijek sam
te, djetinje,
čisto voljela.

Posve
onako...

Neiskvareno,
baš platonski.

Vjerno,
blago...

Na svoj
način...

Znaš...

S tvojim je
odsustvom.

Prestala
i moja...

Mogućnost
voljenja...

Opstojanja,
osjećanja.

Eh, ti vrli
umjetniče!

Koliko mi,
nedostaje...

Tvoj gromki
humorizam.

Klasična
glazba,
balet...

Pravljenje
doručka.

Uz smijeh
na terasi.

Vrludanje
gradom u
opake sate.

Čekanje
tramvaja.

S cigaretom
u rukama...

Sklupčana
na tvom
ramenu.

Sigurna.

U svojoj
oazi mira.

Uz blago
zakrivljeni.

Orlovski -
oblik nosa.

Pisanje
pjesama.

Obilazak
raznolikih
destinacija.

Inovativnost,
vedar duh,
dobrota...

Savjeti,
mudrost,
zrelost.

Razumijevanje,
zagrljaj utjehe.

Ples u
bijeloj
noći..

Obostrana
prisnost...

Bez fizičke -
komponente.

Ono naše...

Zagrebačko
prijateljstvo.

Pamtit ću.

I kad me
ne bude!

Ostat ćeš,
zanavijek...

Utkan u -
mom srcu.

Vjeruj...

Dokle god
dišem...