Božica Jelušić | Neizgubljena svojta, izgubljena ljubav

Ne umire Ahmatova nikad. Kroz mene diše.

Plameni obruč sunca nad jezerom se vrti.

U ružičnjaku pustom ona parfemom piše;

Josifu daje nade, dok svoju nadu usmrti.

 

Pessoa rubom kroči cipelom lakiranom,

Vrti se mozak k'o jaje na oko u teškoj rimi.

Prišuljam mu se tiho, idući istom stranom,

Smješe mi se iz sjene njegovi heteronimi.

 

I stari ludi Whitman i Arthur zločesti demon,

Meni s večeri svrate pod molitveni čador.

Obzirno pred njih stavljam ružičast gin i lemon,

Dok Mjesec nad nama bdije, sklupčan bijeli labrador.

 

Ja čuvam njihove tajne, dok vrijeme svija pruće,

"Ushićen časak" njihov tražim u svakom retku.

I ponekad mi dođe čudesno proniknuće,

Da posve jasno vidim misli još u zametku.

 

Voli me moja svojta, znajuć da kičmu osovim,

Da ne oblačim tuđe gospodske halje ni prnje.

Poput gušterskog repa ja se u strasti obnovim,

I pišem i kad drugi bacaju koplje u trnje.

 

Kako je moguće, dakle, da me ti zaboraviš,

Da posve umrem u tebi i ti u meni usahneš?

Voštana svijeća se topi, kad je u vatru staviš,

A kao leptir ti prođeš kroz plamen i izdahneš.