Miljenka Koštro | Prijateljstvo

Poezija i ja, dugogodišnje smo prijateljice
Ona bljesne u trenu
Namigne mi, okićena namiguša
Misao digne, pa se skrije
Požurim, ona me stigne
Stanem da se odmorim, ona me gnjavi
Ja bih uzvodno, izvoru
Ona u vrtlog virova bježi
Čudo je ta poezija
Zaluta u čarobnu šumu, potone u dubine oceana
Izroni, cvjeta, klasa, zvoni, šušti, vene…
U sred uzavrela nadahnuća kao da od mene želi
Učiniti golo strnište, pa se predomisli. Zbuni me.
Blagi osmijeh nakalemim na usne
Ona mi, umivena rosom, sleti u zagrljaj
Gospođo, s knjigom u ruci, pomirisa je
Mogu li unutra, u knjigu? Možeš.
Tako se godinama družimo
To se zove poetsko prijateljstvo