Vlasta Marušić | Tino i pčelica Maja

Augustin Apeletić bio je samozatajan, tih i vrijedan radnik, ali ga jednostavno nije pratila sreća. Najprije je radio u pogonu vanjske stolarije gdje je plaća bila mala, a napredovali su snalažljiviji i spretniji. Poslije je otišao u privatni stolarski obrt majstora Bože. Tamo je još više usavršio svoj zanat i majstor ga je stalno ohrabrivao obećanjima kako će mu ostaviti radnju kada se umirovi. Ali ta mirovina nikako da stigne. 

Vraćajući se jednog poslijepodneva - ranije negoli inače - u nedavno iznajmljeni stan, ugleda na drvenoj grilji prozora svoje sobe na koju je bio dodao komad stiropora zbog hladnoće, rupu iz koje su izlazile i uzlazile pčele. Skinuvši stiropor ugledao je mnogo divljih pčela s izgrađenim saćem. Instinktivno se odmaknuo, prestrašen, očekujući njihov napad. Ostao je iznenađen i odmah nazvao gospodina Mirka, pčelara, kojem su nedavno radili košnice.

„Dobar dan gospodine Mirko. Ovdje Augustin iz stolarske radnje. Trebao bih vašu pomoć. Na prozoru sam našao divlje pčele i saće - što mi je činiti?“

I tako je započelo njegovo putovanje u svijet pčelarstva. Pčelar Mirko odmah mu je posudio jednu košnicu da skinu tih nekoliko komada saća puna meda, legla i peludi i zajedno sa pčelama polože u nju. „Pčele bi teško preživjele zimu“ rekao je Marko i nastavio: “ovako će na jednom nastavku košnice biti saće sa pčelama i na njega ću dodati drugi nastavak sa satnim osnovama. U hranilicu sam dodao meda pa će vremenom pčele doći i u taj dio.“

Augustin je sve svoje slobodno vrijeme provodio brinući za pčele i proučavajući ih. „Napokon neka zajednica koja funkcionira“ pomisli, i to ga je uistinu umirivalo. Primijetio je da su pčele izbacile stršljena kao nepozvanog gosta i to ga je začudilo. „Možda je to zbog toga što sam košnice radio iz maslinova drva“ pomislio je. Već je mogao razlikovati njihovo zujanje, pjesmu matice, kao i razne plesove kojima su međusobno komunicirale. Potrudio se napraviti im male posudice od žirovih kapica u koje im je povremeno dodavao ušećerenu vodu za prihranu. 

Pčelar gospodin Mirko, zadovoljan prijašnjom izradom košnica naručio je još nekoliko komada takvih „Eko-de luxe“ primjeraka. Uočio je da moguće ima nešto u kvaliteti drva masline što pospješuje proizvodnju meda. Tu je narudžbu Augustin izrađivao potajno od majstora, kao da je predosjećao da će nešto narušiti taj njegov sklad. I stvarno, majstor je Božo iznenada umro, jednostavno zaspao u snu i više se nije probudio. Naravno da Augustinu nije ostavio svoju radnju. Naslijedio ju je njegov nećak Fran, koji je radnju odmah želio prenamijeniti u automehaničarski servis. Tako je Augustin ostao bez posla. Kao obeštećenje za nekoliko zadnjih plaća uzeo je dio alata koji je ionako bio njegov a također i dio drvne građe sa skladišta, posebno i drvo masline.

Kako je ubrzo postao član Udruge pčelara krenuo mu je i posao izrade košnica koji je obavaljao u garaži. Od ostalih je članova saznao da su na Otoku najbolje paše kuša, lavande, sljeza, vrijesa te da bi na proljeće tamo trebalo premjestiti košnice. Dobio je kontakt-osobu, načelnika Miča i njegov broj telefona.

„Dobar dan, ovdje Augustin Apeletić, iz udruge pčelara. Molim vas za informaciju tko na Otoku daje u najam parcele prvenstveno kadulje a onda i lavande te ostalog ljekovitog bilja gdje bih mogao postaviti svoje košnice?“, ljubazno je upitao načelnika.

„Dobar dan, dobili ste pravu osobu. Baš sam ja vlasnik triju parcela. Na dvije raste isključivo kadulja dok na trećoj prevladava lavanda ali ima i drugih, smilja, sljeza, koromača“ - odgovori Mič, koji je vidio još jednu priliku za zaradu.

„O jako dobro, ja bih imao kamionsku isporuku, radi se o velikom broju košnica i rado bih ih uz povoljnu cijenu, rasporedio po vašim parcelama“ - zadovoljan je bio Augustin i nastavio: „na susjednom otoku su mi već dali ponudu ali čuo sam da je ovdje veća raznolikost bilja.“

„Ja vam mogu organizirati prijevoz i zakupiti trajekt ako je potrebno“ navaljivao je Mič ne dajući prostora Augustinu da se premišlja. “Znate, na našem otoku raste preko tisuću petstotina vrsta ljekovitog i samoniklog bilja, a pčelara je vrlo malo. Mislim da biste i svojim preseljenjem na Otok dobili i potporu iz europskih fondova, pa razmislite i o toj mogućnosti.“

„Mogu vam već u ponedjeljak srediti prijevoz, samo mi potvrdite do večeras“ uporno je navaljivao Mič.

I Augustin je naravno potvrdio ponudu. U ponedjeljak je kamionom i on stigao na Otok, u Mjesto, gdje ga je dočekao načelnik. Na obostrano su zadovoljstvo sklopili posao i potvrdili ga ručkom u gostionici kod Brendija. Popilo se koju čašu više a Miču je zapela za oko činjenica da je Augustin samac, bez obitelji te ga je stao nagovarati da prespava kao njegov gost. Želio je da drugoga dana Augustin održi u školi predavanje o pčelama. 

Imao je Mič još jednu kombinaciju u glavi. Njegova veza sa Suadom više baš i nije funkcionirala. U Mjestu se pričalo da je mali Luka njegov izvanbračni sin, što je on opovrgavao.

Suadi je obećao da će do punoljetnosti plaćati izdržavanje djeteta ali da ga neće zakonski priznati i gotovo, nema rasprave. To bi dotuklo njegovu ženu Anđelu.

Nakon što se kod pčelarske udruge raspitao o Augustinu zaključio je da je čovjek moralan i pouzdan, „vertikala“ koja bi sa Suadom mogla odgajati maloga Luku. Samo je to dvoje trebalo spojiti.

Drugog su se dana u školi upoznali Augustin i Suada. 

„Ovo je naša svestrana nastavnica Suada“, reče Mič, „a ovo je gospodin Augustin, pčelar, a za nas Tino!“

Suada je bila zainteresirana za predavanje jer se i sama uz ljekovito blato, fitnes i školu u slobodno vrijeme bavila izradom macerata i krema od ljekovitog bilja. Augustin je nadahnuto govorio o velikoj i važnoj ulozi pčela u ekosustavu: osim što proizvode med, oprašuju i biljke koje donose plodove i našu hranu.

„Kad bi nestale pčele, nestalo bi i svijeta, nestalo bi nas“, završio je svoje predavanje a djeca su ga pomno slušala.

Nakon održanog predavanja u školi, Augustin je opet bio pozvan na ručak sa Mičem i Suadom, sada u separe konobe More. Mič se ubrzo ispričao obavezama na poslu i ostavio dvoje mladih same. Augustin, inače tih i od malo riječi, raspričao se o pčelama i sebi - kao da se oduvijek znaju. Suada je, pomno ga slušajući, prvi put osjetila pored sebe muškarca, a ne samo „truta“; čak prijatelja i saveznika! Zaiskrilo je! Poljubivši njena medna usta Augustin je osjetio snažnu navalu topline i privlačnosti, kao da su oduvijek bili slijepljeni voskom. Ljubavna ih je pelud zasula i on je u tome trenutku pomislio: „O Bože, ona nije poput svih onih pčela koje puno zuje a malo meda daju, ona je matica, kraljica moga srca!“

Ostalo je povijest.

Augustin se preselio na Otok kod Suade. Prihvatio je malog Luku kao svoje dijete a Suada je nakon devet mjeseci točnije 20. svibnja na Svjetski dan pčela rodila i malu Maju. Bila je to baš slatka, medena zajednica.

„Znaš Suada, od pčela sam naučio mnogo i o altruizmu, i radnoj etici, fleksibilnosti, timskom radu i komunikaciji. One to rade s lakoćom a mi tome stalno težimo“, pokušao se napraviti pametan Augustin, citirajući nekog kanadskog biologa.