Lorena Vojtić | Suprugu

I dok su gotovo svi odustajali od njega, pronalazeći razloge da ga etiketiraju, ja sam uvijek do sada, gotovo punih 5 godina ostala tu, a pogotovo onda kad je (bilo) najzahtjevnije. Kao što nam je poznato, neke traume nosimo sa sobom cijeli život; i oko njih oblikujemo svoje čahure u kojima se osjećamo sigurno. Neki se umjetnički izražavaju - pa pišu, slikaju, pjevaju, crtaju, skladaju, plešu... No, ne zna svatko kanalizirati i usmjeriti svoj unutrašnji konflikt. Nažalost, tužno djetinjstvo se ne može poboljšati, ispraviti, niti ikada u potpunosti zaboraviti. Možemo ga samo djelomično potisnuti u podsvijest, ali će u jednom trenutku, na bilo koji način, ipak izaći na površinu. Kad te proganja breme majčinog napuštanja s dvije godine, rijetko tko može zauvijek pobijediti tu bol i postati najbolja verzija sebe (iako, vjerojatno, ima i takvih, čast izuzecima). Naravno da nije savršen otac i muž, ali ga od početka volim, razumijem i prihvaćam. Možda je prava spasiteljska ludost uhvatiti se u koštac s takvom problematikom, udati se i roditi dijete nekome tko se još izgrađuje kao osoba, ali ako gore navedeno nije iskaz ljubavi - onda zaista ne znam što jest...