Ispovijed jedne čitateljice

O romanu Ivane Šojat "Onaj svijet vani"

(Zagreb: Naklada Ljevak, 2024.)

Piše: Mirjana Mrkela

Gdje si, Ivana 

Moja prijateljica Ivana Šojat živi u drugom gradu. Zato se ne viđamo često, ali šaljemo poruke ili razgovaramo. 

– Gdje si? – pita me ona jednom. 

– Evo me na Farmi. – ponosno izjavljujem. 

– Stvarno? 

– Stvarno. – napamet odgovaram, a onda se sjetim da nije stvarno – Pa, zapravo sam na farmi samo virtualno, ali baš sam se zanijela. 

Ivana se smije i kaže da sam prestara za to. Ne za farme nego za toliko unošenje u internetski prostor. Odrasla sam, a odrasli bi trebali znati kad je dosta. 

Imaš pravo. – priznajem – Moja baka je govorila: zasviraj, pa za pojas zadjeni. 

Ivana također zna tu izreku. Odnosi se na sviranje frulice, ali i na svako pretjerivanje. Ona je zgrožena pojavom ovisnosti o mobitelu i igricama. Kažem joj da sam čitala o tome. I sama želim napisati priču na istu temu. 

Ovisnost o nestvarnome svijetu igrica, društvenih mreža i sličnih prostora sve češće se opisuje u knjigama. Nije ni čudno, jer je i takva ovisnost sve češća. Igrači, mladi i stari, zaboravljaju ovaj ovdje, pravi svijet, roneći po onom tamo, nestvarnom i nemogućem. Upravo zato sam bila otišla na Farmu, da provjerim kako se igrač osjeća. 

– I nećeš više igrati? – pita me prijateljica. 

– Naravno da neću. Pribilježit ću dojmove pa idem vani. Stvarno vani. Namjeravam u knjižnicu po neku novu knjigu. 

– Onda posudi moj roman "Onaj svijet vani"! – savjetuje mi Ivana. 

Liječenje 

Posudila sam, pročitala sam. Radi se o srednjoškolcu Kristijanu. Njegovi suigrači žive kojegdje po svijetu i ne namjeravaju se sresti u stvarnosti. Ipak, Kristijanu je postalo prevažno što će oni reći i koji potez će povući. Ne trebaju mu ni prijatelji ni roditelji, danima se ne pere i ne ide u školu. 

Onda je zvala razrednica, mama je uništila Kristijanovu opremu, a on je potrgao zastore i pobacao stvari. 

..."samo sam vikao i kesio se kao zvijer. Nisam se mogao kontrolirati.

Ne znam kako, jer ničega se ne sjećam, uspjeli su me i oprati, i obrisati, i presvući. Uspjeli su me smiriti, odvući dolje, stepeništem do automobila, pa automobilom do bolnice, do psihijatrije. [...] Mrzio sam ih." 

U psihijatrijskoj bolnici, u sobu mu ulazi bolničar, "od uha do uha nasmijani momak". Kasnije doznajemo da se zove Saša. 

"Iritantno smireno objašnjava mi da sam na psihijatriji. Vraća mi se sjećanje. Urlao sam kao vol. Malo me stid, samo malo. On mi, i ne čekajući da išta kažem, kaže da će me sad odvesti na razgovor." 

Taj razgovor s Kristijanom vodi psihijatrica. On je možda zamišljao doktora Freuda s bradom ili s nekakvom spravom za liječenje strujom. Ali ne, ova doktorica je "žena u plavoj haljini s tufnas tom maramom oko vrata. Želim je pitati zašto i ona nije u bijelom, ali je ne pitam."  

"Prodorno je gledam iako me oči bole. Ona me gleda i šuti. Gleda me kao da mi kopa po očima. Možda me zato bole." 

Tako započinje Kristijanovo liječenje, koje uključuje i razgovore u grupi. 

Novi i stari prijatelji 

Među sugovornicima u grupi, Kristijanu se najviše sviđa Mia. Pri prvom susretu, vidi je ovako: 

"Mia je visoka i mršava. Nalikuje na Wilta iz Foster's House for Imaginary Friends. Ima ogromnu, gustu i bujnu riđu kosu koju valjda nije nikad počešljala. Djeluje pospano i ljutito. Neprestano lupka nogom kao da sjedi za jednim od onih prastarih šivaćih strojeva koji se pokreću nogom." 

Prijateljstvo s njom brzo napreduje. Ona nije gejmerica, prije bi se moglo reći da ima suprotan problem. Osim što promatra ptice i prekrasno ih crta, s tolikim hobijima dobila je čir na želudcu. 

"Mia ide u školu za primijenjenu umjetnost i dizajn, no voljela bi poslije studirati jezike ili pjevanje, naučiti još barem talijanski i francuski. Svašta je zanima, puno čita. Priča mi kako je čitanje zapravo stoput bolje od gledanja filmova. „Sve zamišljaš sam, sve!” gotovo viče dok mi to govori. Oči su joj velike, raširene, kao da se čudi ili mi pokušava dočarati što se to sve može zbivati u našim glavama dok pročitano prebacujemo u slike." 

A od svih nekadašnjih prijatelja, Kristijan se javlja samo Simbi. 

"Otkako sam krenuo u srednju, nismo više pretjerano u kontaktu. Simba je zaglavio u osmom razredu. [...] Visok, viši i žgoljaviji od mene, klempavih ušiju i glave nekako premalene za tako veliko i krakato tijelo, Simba je uvijek bio najtiši od nas. Nikad nas nije pozivao k sebi, nikad nije govorio o svojoj obitelji. Nismo od njega doznali da mu je stara završila u zatvoru zbog neke love koju je ukrala". [...] Pokušavao se ponašati kao frajer, govorio je da mu treba lova, da stari sve popije. [...] Ubrzo sam sasvim uronio u gejmanje, pa sam zaboravio Simbu, koji je nastavio svojim putem. Povremeno bih ga susreo u društvu starijih, često pijanih. Uvijek bi me, međutim, pozdravio, radovao se što me vidi. Uvijek bih u njegovim očima vidio nekakvu tugu, nešto nalik vapaju, nešto pseće, izubijano." 

I Simba mu dolazi u posjet. "Gotovo ga ne prepoznajem. U čistim je trapericama i svijetloplavoj polo-majici. Kosa mu je čista, počešljana. Oči su mu bistre, osmijeh širok." 

Njihovo prijateljstvo se brzo obnavlja. Simba ima i dobre savjete, "kaže da prvo trebam prestati smatrati sramotom to što sam ovdje, a zatim shvatiti da će mi, tek kad počnem govoriti istinu, prvo sebi, a onda i drugima, liječnicima, tek tad početi biti bolje, 'jer nije dobro', kaže, podiže ruku i kažiprst pomiče gore-dolje kao da aktivira gumb na mišu. Kimam." 

Hoće li se Kristijan sprijateljiti s novim pacijentom, teško je prognozirati. 

"U sobi me čeka momak od petnaestak godina. Blijed, prilično debeo, otečene glave i povezanih podlaktica, on leži na krevetu na drugom kraju sobe i plače."

To je Noa, kojega ne zanima ništa osim mobitela. A mobitel su mu oduzeli. 

"Izgarao sam od želje da doznam što se dogodilo Noi. Zašto mu je jedna strana glave otečena i zašto ima zavoje na rukama. Nisam se usuđivao pitati. Ni on se nije usuđivao pitati mene zašto sam tu. Ili se nije usuđivao ili ga nije zanimalo. [...] oči su mu raskolačene, ogromne, vodenastomodre, kao da će mu ispasti iz glave, otkotrljati se kao klikeri. Pitam ga je li se ikad igrao klikerima, a on mene pita što je to. Pokušavam mu objasniti. Ne ide." 

Čini se da se Kristijan bolje razumije s bolničarom Sašom, koji mu kaže: 

„'Najvažnije je prepoznati ljude. Nisu svi dobronamjerni. I nisu ti svi prijatelji.'

Kimnuo sam kao da sam odmah shvatio, no tek sam se poslije sjetio da mi je i stari govorio da prave prijatelje možemo nabrojiti na prste jedne ruke, da neki ljudi nemaju ni toliko." 

Budućnost 

U romanu "Onaj svijet vani", Ivana Šojat piše o velikim nevoljama koje su zadesile glavnog junaka. To nije samo ovisnost o igricama. Vani, u stvarnom svijetu, treba ići u školu, prihvatiti obveze, razumjeti roditelje. Jer i oni nisu bez problema. 

O tome, između ostaloga, razgovara s doktoricom. Kaže joj "da su se starci svađali dok su mislili da spavam ili dok ne bih bio kod kuće. Spominjem joj koliko sam se puta znao kući vratiti usred svađe koju bi zbog mene prekinuli." 

Što liječnica zaključuje, pronaći ćete u knjizi. Što će biti u daljoj budućnosti, možete zamišljati.