Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Ela Ernoić
Rozin kutak

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Jelena Miškić
Pramcem u sumrak

Martina Sviben
Sve je to u glavi

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

utorak, 11. siječnja 2022.

Ivo Mijo Andrić | Dane iz pećine


Da je nobelovac Ivo Andrić nekim slučajem živ, on bi o Dani iz Konjica napisao lijepu pripovijetku. Ili novelu možda, jer one su šire i duže traju.

Otprilike, tim je riječima novinarka HTV-a završila reportažu o čovjeku koji živi u pećini blizu željezničke stanice u Konjicu. U Bosni i Hercegovini, podijeljenoj zemlji, podijeljenih ljudi i ljudske pameti. A Konjic je gradić smješten ispod omalenog mjesta  Bradine. Na prepišaj hoda od smaragdne rijeke Neretve, čije su mostove rušili odmetnuti sinovi zla. U tom je gradiću rođen čestiti čovjek i vrijedni privrednik Anto Marković. A prije njega, u Bradini je rođen zločesti ustaški vođa Anto Pavelić. Dva različita Anta ponikla iz iste zemlje. Lijepe i surove, kakvi su i njezini ljudi, uostalom.

Reportaža je, ako me sjećanje služi, objavljena  u smiraj 2008. godine u emisiji 'Globalno sijelo' koju je u to vrijeme uređivao i vodio danas pokojni Joško Martinović. Čovjek pomalo sličan rodi i zecu, ali vrsni znalac televizijskog posla. Da nije, ne bi novinarku poslao u daleki Konjic da snimi čovjeka koji ljeti živi u pećini, a zimi u napuštenom željezničkom vagonu.

Kome je taj čovjek važan osim mudrome Jošku i gomili znatiželjnika koji od jutra do sutra bulje u providni televizijski ekran.

Elem…

Dane je u Konjic došao prije bratoubilačkog bosansko-hercegovačkog rata. Stigao je iz nedođije. Iz nepoznatog mjesta malo poznate zemlje. Tako je otprilike kazao u mikrofon. Vjerujem da je prešutio svoju staru adresu, da ne bi budio zaspale duhove prošlosti u onima koji za njega više ne mare. Tako mu je lakše ugasiti sjećanje na nešto što nikome, pa ni njemu samome, nije od koristi. U nedođiji je ostavio ženu, sada već bivšu a kasnije, možebit, nečiju. No, ni to za njega nije više bilo važno.

Ako je išta važno za priču o čovjeku koji živi od jutra do jutra, a bez jučer i sutra, onda je to gola činjenica da živi u pećini. Sam samcat, kao vuk samotnjak. Kao rog bez svijeće.

U neko vrijeme koje je, po mnogo čemu, bilo bolje od današnjeg, Dane se kao leptir spustio u Konjic. Niz serpentine što vode vijugavom trasom pruge od Sarajeva do mora koju su, onomad, za svoje potrebe izgradili Austrougari. Da mogu iz Beča, Pešte i Osijeka cugom stići na Jadran i nakvasiti noge i guzove umorne od dugog puta i natečene od dosadnog sjedenja. Tako je bilo stoljeće i kusur prije a tako je za neke, zacijelo, i danas.

Za Danu pećinskog, zasigurno, nije. On se na krilima strepnje spustio u Konjic i tu ostao do sudnjega dana. Vlastitog, ne tuđeg. Svako ima pravo na svoj sudnji dan i svakome je određeno onoliko koliko sam zasluži i za koliko se izbori.

Prije Daninog dolaska, iz Konjica su mnogi otišli. Neki poznati, drugi nepoznati.

Ante Pavelić otišao je na drugi svijet. Otperjao je nakon što je ovaj  svijet  pod fašističkim barjakom zavio u crno, praveći državu bez ljudi koje nije volio i koje je poslao, što u logore, što u hladne grobove. Gradeći za sebe i svoje istomišljenike, željezne kule iznad oblaka. Tamo gdje Bog donosi urbanistički plan i gdje sveti Petar izdaje lokacijske i građevinske dozvole. Zato su mu kule munjama spaljene i gromovima srušene, a sav materijal je otišao u dim. Ne ponovila se nikada više gradnja takvih kula. Ni crna boja prije sudnjeg dana.

Drugi je Ante rodom od Konjica zavolio Teslu, pa je u 'Končaru' strujnim kolom zapretao žar, a od tečne pare tvorio je led. Tako je, naknadnim političkim intervencijama voljenoga naroda, stekao status premijera države u raspadanju. I borio se za nju do posljednje kapi radničkoga znoja, sve dotle dok mu zločesta djeca nisu razbucala zemlju na sedam  dijelova. Onda je drug Ante otišao u svijet praćen himnom 'Hej Slaveni'. Ubrzo je himnu zamijenio bečkim valcerom, dok je nama ostala 'Lijepa naša' do božje pravde koja je za mnoge… tamo  negdje daleko. I preminulo vrijeme koga jedni slave, dok drugi na njega sa gnušanjem pljuju. Bezimeno vrijeme kao što je i sam život onih koji su ga zlom okaljali.

Dane bez prezimena i nadimka ne zna baš u bobu koliko mu je godina. Šezdeset, sedamdeset, a možda i svih osamdeset. Na toliko se zaustavio u nabrajanju prošlosti. Ja bih mu dao manje. Brat – bratu, pedeset i neku. Jest da se čovjek od bijede postarao. Izgledao je starijim čak i od drugog svjetskog rata. A možda i nije. Konju se godine određuju po zubima. Čovjeku po protezama. Koliko se protegne, toliko mu traju.

Konjički Dane božji je čovjek kao i svi drugi, od glave do pete. Takav je izvana. A kakav je unutra – to samo on zna. I gospodin Bog. Dalje niko više jer, kod doktora ne ide, pa mu karton s upisanim godištem ni ne treba.

Po vlastitoj priči Dane i voli i ne voli ljude. Voli ih kada se druži. Ne voli kada se osami. Tad ih se jako boji. Kao i svako drugi, sličan njemu. Ništa tu nije čudno. Neki ljudi su zvijeri kad nisu na lancu. Laju poput pasa, vrište kao konji, zavijaju kao vukovi. Tko to nije čuo, taj je gluh kod ušiju.

Dane u Konjicu ima svoju kavanu. Ne baš u vlasništvu kao neki drugi koji se bave privatlukom. Što će njemu tolika briga. U toj kavani koja nije njegova niti će ikad biti, Dane viđa ljude. I druži se s njima, kako se i oni druže s njim. Ljeti se do kavane spusti stazom koja vrluda iz pravca pećine. Uz prugu kojom u današnje vrijeme rijetko prolaze vlakovi. A nekad, dok nije bilo rata, vlakovi su jurili gore-dolje kao mravi kad grade svoje mravlje kuće od trave i zemlje, poput piramide. Zimi do kavane dolazi iz napuštenog vagona, sa svoje zimske adrese koja nema broja. Čim prekorači prag, zasjedne kraj šanka u prvu stolicu koja nema gosta. Ako već ima, ode do ćoška i stane  uz peć da zgrije ruke modre od hladnoće i blijedo lice zaraslo u bradu. Tu mu je kraj peći nekako najljepše, i tu se osjeća kao svoj na svome. 

Niko od gostiju ne zna šta Dane pije. To znade samo gazda kavane i konobarica, ako gazde nema. Uglavnom, Dane ne naručuje piće i ne plaća račune. On nema novce za tu vrstu života. Račune plaća gazda. On ga poznaje dugo. Zna ga onakvog kakav stvarno jest. Pogrbljen u stasu, snužden u licu, kratak u koraku. Nikome potreban, a vrijedan kao crv kad treba nacijepat drva. Brz kao zec kad treba otići u šumu, pa nabrat jestive gljive za probirljive goste. Ošišat ogradu oko kavane kad naraste preko mjere i potrebe. Okretat janje na ražnju, ili založit vatru. Sve to Dane radi, a pare ne traži. Nije on nadničar niti ga zanima plaća. Umjesto para gazda ga počasti hranom. U prodavnici mu kupi kesu svega što čovjeku za život treba. Daje mu za popit ono što mu je rekao Dane. Nije to neko piće kakvoga drugi piju. To je tek ono što mu povrati dušu i što ga veže uz ljude koliko ljudima treba.

U Daninim propalim očima ne vidi se tuga. A i šta će mu tuga kad, ionako, ničeg drugoga nema. Njegove oči su brze. Nisu kao kod nekih koji mrze svijet i sve oko sebe, niti su spremne za pogled u puste daljine. Kratke su i jasne kao vrapčev let. I kao poznati cvrkut: dživ-dživ i dživ, dok s pjesmom prelijeće razdaljinu od pećine do kavane. Preko tračnica koje su čađave pri zemlji, a kao biser glatke kada gledaju nebo. 

Ljeto je Danin najveći prijatelj. Ono mu donosi toplinu u dušu te rastjeruje strepnju od neizvjesnog jutra. Ono mu vraća bistrinu nade i skida oklop sa modre kože. U ljetne dane život je pjesma. Topla pjesma oko srca, koja donosi radost, a odnosi sve što mu ranjava misli. 

Jesen je Dani dosadna igra i zdravstvena prijetnja. Igra, dok lišće zlatnički žuti i dok se jabuke klanjaju vjetru, a sunce ljubav plaća toplinom. No, kada kiše siđu niz Igman, kad Bjelašnica s juga osijedi, Danin se život kroz sito cijedi. Na kapi rose i iskre leda. Na mokra zrna rasutog pijeska. Na vlagu koja nagriza kosti. S jeseni je život kao tužna priča, neispričana onima koji sve imaju. Nepoznata svijetu uz morske obale.

Kad dođe zima Dane okrene leđa medvjedima te se spusti u svoj vagonski brlog smješten na neuglednoj željezničkoj stanici. Tu je svoj na svome, okovan mrazom i ledom te kao takav darovan krevetu od hrđe. Skinut sa krila vjetra koji se spustio na tlo. Zima je tragična drama s mačem i vješalima. Oreol oko glave, koji steže do vriska, a koji ne zna za milost, dok sunce ne zablista.

Proljeće Dani donosi radost kao i svima drugima. Vraća mu osmjeh na lice. Budi usnula čula. Otvara pećinska vrata. Daje smisao vodi. Krade od neba zvijezde. Sedla konje za trku. Skida zavjesu s oka. Zove odbjegle ptice. Svira muziku duše. U proljeće je čovjek - čovjekom. Drvo - drvetom. Trava - travom. Gnijezdo - gnijezdom. Cvjetanje - mirisom. 

I tako u krug, dok ura ne stane. Tako se oko svoje osi okreće konjički Dane.

Dok jednom ne omrkne, drugome ne osvane.

…..

Da je nobelovac Ivo Andrić živ… reče novinarka s početka ove priče.

Živ je Ivo Andrić… kažem ja na kraju.

Eno ga iznad nas, u mislima našim.

U raju, eno ga, kažu neki!

Ako raja ima, suđenog ljudima.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.