Elmedin Smajlović | Put u nepoznato

  

U mom životu je bilo sportova, neke sam uspješno igrao, neke ne. Bitno da sam probao, kako kaže jedna izreka. Za planinarenje sam već čuo, međutim, nisam obraćao pažnju na to. Kako su godine išle, tako me je cura (jedva) nagovorila da idem s njom na planinarenje, mislio sam ono u sebi (zašto, kako, kamo, jesam li lud)… Bilo je tu puno pitanja. Planinarenje je jedna vrsta aktivnosti koja te izaziva da ispituješ svoje granice fizički. Sport u kojem se priroda i čovjek spajaju u jedno, vraćamo se korijenu svega, izmjenjuju se godišnja doba, vrijeme, sunce, mjesec, vjetar, mirisi, lišće… Simbioza dostojna vremena hodanja.

Puno ljudi kaže da je to sport za gubljenje vremena, istina, nema svatko vremena za planinarenje, to je ipak aktivnost od sedam do osam ili više sati tijekom najjačeg sunca i najgorih vremena. Ali, u tome je ljepota, jer dok polako ili brzo počinje uspon, dok ti kapi znoja klize niz tijelo, dok srce pumpa, dok mišići rade, dok bol raste, dok glava razmišlja, shvatiš da ako možeš izdržati ovo, onda ostale sitnice nisu nikakav problem u životu. Ne kaže se uzalud da su planinari jako čvrsti duhom i voljom, jer kako često planinariš, tako se razvija i tvoja psiha. Postaješ otporniji na životne situacije, ponizniji prema prirodi, prihvaćaš razne ljude (u granicama)…

Meni planinarenje predstavlja način života, za sebe smatram da sam jako uporan planinar, imam tu snagu da je izvučem iz sebe kad god želim, bez obzira kakav je uspon. Tjeram sebe da idem jače,brže,više, kao glad za uspjehom, glad da dođem gore, glad za stajanjem na vrhu koji pruža prekrasne poglede, na našu lijepu Hrvatsku. Pogledi koji se protežu sjeverom, jugom, istokom i zapadom spajaju se u mojim očima kao jedna umjetnička slika na kojoj bi mi zavidjeli najveći umjetnici. Lijep je osjećaj biti gore, na vrhu, nebitna mi je visina, samo da imam nešto u srcu da me tjera da gledam. Vidio sam puno lijepih pogleda, svi redom ljepši i ljepši, katkad se pitam kako je to moguće da imamo tako lijepu državu, a tako nesposobne ljude da ju čuvamo i održavamo. Nažalost, vidio sam i smeća u dubokim dijelovima šuma, i to kakvih smeća, ne bi mi vjerovali da napišem. Uvijek kažem da moramo biti ponizni prema prirodi, da ju čuvamo, da uzimamo samo onoliko koliko nam treba. Smatram da bi svi barem jednom trebali probati planinariti, iskustvo koje učini čovjeka plemenitim i poniznim. Barem je mene učinilo...