Elmedin Smajlović | Put u nepoznato

  

U mom životu je bilo sportova, neke sam uspješno igrao, neke ne. Bitno da sam probao, kako kaže jedna izreka. Za planinarenje sam već čuo, međutim, nisam obraćao pažnju na to. Kako su godine išle, tako me je cura (jedva) nagovorila da idem s njom na planinarenje, mislio sam ono u sebi (zašto, kako, kamo, jesam li lud)… Bilo je tu puno pitanja. Planinarenje je jedna vrsta aktivnosti koja te izaziva da ispituješ svoje granice fizički. Sport u kojem se priroda i čovjek spajaju u jedno, vraćamo se korijenu svega, izmjenjuju se godišnja doba, vrijeme, sunce, mjesec, vjetar, mirisi, lišće… Simbioza dostojna vremena hodanja.

Puno ljudi kaže da je to sport za gubljenje vremena, istina, nema svatko vremena za planinarenje, to je ipak aktivnost od sedam do osam ili više sati tijekom najjačeg sunca i najgorih vremena. Ali, u tome je ljepota, jer dok polako ili brzo počinje uspon, dok ti kapi znoja klize niz tijelo, dok srce pumpa, dok mišići rade, dok bol raste, dok glava razmišlja, shvatiš da ako možeš izdržati ovo, onda ostale sitnice nisu nikakav problem u životu. Ne kaže se uzalud da su planinari jako čvrsti duhom i voljom, jer kako često planinariš, tako se razvija i tvoja psiha. Postaješ otporniji na životne situacije, ponizniji prema prirodi, prihvaćaš razne ljude (u granicama)…

Meni planinarenje predstavlja način života, za sebe smatram da sam jako uporan planinar, imam tu snagu da je izvučem iz sebe kad god želim, bez obzira kakav je uspon. Tjeram sebe da idem jače,brže,više, kao glad za uspjehom, glad da dođem gore, glad za stajanjem na vrhu koji pruža prekrasne poglede, na našu lijepu Hrvatsku. Pogledi koji se protežu sjeverom, jugom, istokom i zapadom spajaju se u mojim očima kao jedna umjetnička slika na kojoj bi mi zavidjeli najveći umjetnici. Lijep je osjećaj biti gore, na vrhu, nebitna mi je visina, samo da imam nešto u srcu da me tjera da gledam. Vidio sam puno lijepih pogleda, svi redom ljepši i ljepši, katkad se pitam kako je to moguće da imamo tako lijepu državu, a tako nesposobne ljude da ju čuvamo i održavamo. Nažalost, vidio sam i smeća u dubokim dijelovima šuma, i to kakvih smeća, ne bi mi vjerovali da napišem. Uvijek kažem da moramo biti ponizni prema prirodi, da ju čuvamo, da uzimamo samo onoliko koliko nam treba. Smatram da bi svi barem jednom trebali probati planinariti, iskustvo koje učini čovjeka plemenitim i poniznim. Barem je mene učinilo...

 

Elmedin Smajlović | Ne/savršeni ja

 

Što je život, kada osjećaš sretne trenutke, kada radiš nešto što voliš. Život je crta koja nas čini živim, voljenim, sretnim. Tu crtu pokušavamo pratiti, činiti sebi i voljenima bolje, zar ne? Smatram da je život igra, igra koja ima igrače (nas). Krojimo svoj put kroz vrtlog sreće, tuge, ljubavi i zadataka. Katkada život postavlja pitanja pred nama, moramo naći odgovore na ta pitanja. Katkad se izgubimo u našim životima tražeći pitanja, ona izgubljenost koja se traži godinama je ista ona izgubljenost kad netko traži sebe. Ljudi su svakakvi, neki su dobri, neki su teški, neki su poseban "slučaj", moramo se nositi sa svakakvim ljudima, ispit za naše živce. Katkada u našim životima uđe osoba koja nas ispuni, učini nas voljenima, sretnima, to je taj trenutak pitanja koji nam treba. Slično kao što trebamo sunce, tako je i s ljubavi, treba nam netko da nas grije, da nas osvjetljava na putu, da nas prati na našim izazovima. Te osobe su rijetke, gotovo je nemoguće naći tako nešto, smatram ih vrlo rijetkim primjercima ljudi. Smatram da je to život tako napravio, nekad ljudi imaju sreće da odmah to imaju u životu, a nekad ljudi moraju upoznati jako puno ružnih primjeraka dok ne naiđu na prekrasnu osobu dostojnu sebe.

Vidio sam ljude, koji imaju svoje borbe u životu, to ostavlja tragove u njima, ali hodaju, dišu, jedu, dan za danom, obavljaju svoje obaveze, kakva je to borba, ljudi moji, kad ti život oduzme sve, ali i dalje hodaš, padaš i ustaješ, znaš da je to jedini izbor. Divim se ljudima koji imaju to u sebi, ta nevidljiva snaga, koja te stalno vuče naprijed, taj duh, taj pogled koja osoba ima, osoba vrijedna divljenja. Ne kažem da nas sve život jednako mazi i pazi, ima tu nas koji smo na neki način duboko povrijeđeni i oštećeni zbog načina što smo sve vidjeli, čuli ili osjetili. Moramo se boriti, ustati, oprati prašinu s ramena i uporno ići naprijed, to znam jer je to mudrost koja dosad tjera ljude da idu u nepoznato, katkad je to jedini način da znamo kako ćemo očekivati našu istinu. Borba katkad nije rješenje, ali ima trenutaka kada nam ništa ne preostaje osim toga.

Ne gubite nadu u sebe kad je najteže, nemojte pasti kad je najteže, nemojte odustati kad je najteže, uvijek ima ta iskra u vama koja će vas tjerati snažno naprijed, UVIJEK… Osjećaj te sile u vama budi nadu da život jednostavno nije tako loš. Vjerujte u svoje odluke, u svoj cilj i bit će sve u redu. Katkad će biti teško, ali sve se može u životu, barem ja to znam… 

O autoru:

Rođen sam 6. srpnja 1991. godine u BiH. Živim sa svojom boljom polovicom i sa čupavim društvom (mačka) u Zagrebu već šest prekrasnih godina. U slobodno vrijeme planinarim, istražujem, čitam i koristim sve blagodati koje pruža moj svijet.