Uzalud prolaze misli
Dok sjediš na kamenu.
Pored mora gledaš u valove
Koje miluje vjetar
A vječna toplina tog kamena
Dopire ti do srca,
Dok u daljini
Prolaze bijela jedra
Nošena nevidljivom rukom..
..Vrlo polako odlaze
I nestaju za obzorom.
Taj pejzaž koji mi je na dlanu
Stavljam u džep..
..Čujem tvoj glas:
"Vidiš li kako je lijep zalazak sunca?"
Rekoh:"Nema te sile
Koja bi mogla zaustaviti vrijeme,
Da bi mogli svojim rukama
Dodirnuti tu nedodirljivost."
Kolumne
|
Jelena Hrvoj |
Eleonora Ernoić Krnjak |
Martina Sviben |
Mirjana Mrkela |
Aleksandar Horvat |
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.