Jadranka Göttlicher | Crni bicikl

    Sve je počelo igrom. Imala sam pet, šest godina, vani plavi ljetni dan i djeca koja su se počela dosađivati. Kod nas su bili rođaci iz grada, koji su na naš Borongaj dolazili kao na izlet. Ja sam, na obostrano zadovoljstvo izašla van.

    U stanu iznad nas stanovala je djevojčica Nada, desetak godina od mene starija, vesela, ali neodgovorna, sklona izmišljotinama i lažima. Bila kolovođa svih nepodopština, a uopće nije bila neko loše stvorenje. Znala je okupiti dječurliju i dobro se s njom igrati i zabavljati u zelenilu našeg predgrađa. Ali shvaćali samo i da se na nju ne valja oslanjati Tog se dana ona dosjetila da bi bilo baš dobro voziti se biciklom uokolo po mnogobrojnim borongajskim stazama, ali nitko ga od nas nije imao. Ona se odmah sjetila jedinog bicikla,-crnog muškog, kojeg su imali “Bugari“, kako smo ih onda zvali povrćare, na drugoj strani potoka Blizneca. Dobro je znala da ga ona nikad ne bi dobila na posudbu od tete Mire Bugarke. Toj sam ženi ja bila miljenica. I ja sam nju jako voljela, kao i njeno imanje i složeni suživot ljudi, životinja i zasađenih šarenih polja. Navalila ona i druga djeca da ja pitam za bicikl, a Nada je obećala da će me na njemu voziti. Nije mi se to sviđalo, probala sam se izvući, ali djeca su me zadirkivala da sam mamina maza. Htjela sam biti dio te dječje grupe, koja je tražila novu igru da si ispuni dan. Onako mala, nisam mogla tražiti bicikl za sebe pa sam teti Miri rekla da ga treba moja mama. Osjećala sam duboko u sebi sramotu i nedostojnost te prevare. Moja mama nikad u životu nije sjela na bicikl, nije ga trebala, lagala sam dobroj ženi koja me voljela…Ali htjela sam  biti dio male dječje zajednice, koja je malo što imala i samo se htjela igrati, vozikajući se na smjenu po okolnim crnim puteljcima. 

   Znala sam da će Nada održati obećanje - satima me vozila na rami usred dječje cike. Znalo nas je biti nekoliko na biciklu odjednom. Nisam uživala u toj vožnji, bilo mi je pomalo mučno od slutnje da će igra loše završiti. I je: mama je otvorila prozor prema kući tete Mire i ova je obazrivo pita treba li joj još bicikl jer je njima zatrebao…

    Začula sam poznati tatin zvižduk, kojim je običavao sestru i mene zvati doma. Ovaj je put zvučao zloslutno. Odsjekle su mi se noge, jedva sam ušla u stan u visokom prizemlju; tata me dočekao na vratima i smjesta odvukao u malu sobu, bijesan i prijetećeg izgleda. Bio je ponosan čovjek, kojem sam ja, nezahvalno derište, okaljala ugled. Stao me je tuči svojim jakim rukama, prvi i zadnji put u životu. Tražio je da sve ispričam. Ja sam šutjela, trpeći bol, čvrsto odlučivši da ne prozborim o svojem sramoćenju obitelji. Bila sam spremna i umrijeti. Znao je on da me je Nada nagovorila. I ja sam znala da on zna. Ali nisam preko usta mogla prevaliti groznu bezobraštinu, u koju sam uvukla i svoju mamu. Već sam gotovo pala, ali ponos mi nije dao da se spasim. A to je mojeg oca još više razjarivalo. Htio me je slomiti i izaći kao pobjednik. U taj su čas u sobu uletjeli mama i jedan gost i spasili me.

    Tata me odveo u kupaonu i stavio u kadu da se operem. Okrenuo se prema starinskom dugačkom otvorenom  prozoru i baš se tada čula Nada kako se ispod njega igra. Tata pogleda djecu  kroz prozor, oni ga pozdrave, on dobronamjerno odzdravi, a ja sam htjela nestati u prljavoj vodi. Očekivala sam da će on toj velikoj curi uputiti neki prijekor, makar i najpristojniji. Htjela sam da me zaštiti od jačih i prefriganijih. Kad sam čula Nadin glas, zaželjela sam da se tata na nju dobro izviče. Ipak, bila je kolovođa… Ništa! Osmijeh i finoća. Nada ga nije zanimala jer nije bila njegova kći i nije mogla nauditi njegovom ugledu. To sam učinila ja, a on se dobro naplatio. Boljelo je više od batina, bilo okrutnije od batina. 

      Puno sam naučila tog davnog dugog ljetnog dana: o ljudima, o grupi, o jačima i slabijima, o žrtvenom jarcu. Naučila sam da nikad ne radim protivno svojim uvjerenjima. Kazne te i ovako i onako.  Da, i da je čovjek uvijek sam.