Sanja Rotim | Drvena škrinja

  

Bio jednom jedan gospodin Dario koji je živio a možda još uvijek živi u svojoj raskošnoj vili sa pomoćnim osobljem. Bio je uvijek ljubazan prema ljudima koji su radili za njega i sa njima uvijek imao prijateljski odnos. Ali je bio vrlo tajanstvena osoba, naizgled sam na svijetu, bez obitelji i prijatelja. Nikada mu nitko nije dolazio u posjetu a on bi izlazio samo posjećivati groblje. Ne samo jedno nego mnogobrojna groblja, neka su se nalazila čak i u inozemstvu. Nije volio da mu se postavljaju pitanja o njegovoj obitelji i svi su poštovali taj njegov zahtjev. 

Dario je bio pisac. Zatvorio bi se u svoju sobu i dugo pisao ali je svoje knjige potpisivao pseudonimom koji je često mijenjao. Nitko nije znao ni koje je knjige napisao. Sve je izgledalo tako zavijeno misterijom.

Bilo je vrlo čudno da je svaki dan ponavljao osoblju:

“Ne dirajte nipošto drvenu škrinju.”

Više se je osoblje naviklo na tu njegovu svakodnevnu uputu i često su se šalili na račun toga:

“Možda je u njoj sakrio zlato ili dijamante.”

“Možda svoje knjige, tko zna o čemu piše.”

“Ja bih rekao da drži oružje ili leševe”, smijali su se.

“Nemoguće, pa izgleda tako miroljubivo”, netko je dodao.

Njegova kuća je bila doista lijepa ali se činilo kao da je pripadala nekim drugim vremenima sa svim onim antiknim namještajem koji se više nije mogao naći u trgovinama. Baš kao ta drvena škrinja kojoj se nisu smjeli približiti.

Najznatiželjnija među osobljem bila je Jelena, mlada sobarica.

“Što drži tako vrijedno u toj škrinji, moram to otkriti”, rekla je sama sebi. Ali nije htjela reći drugima o svojoj namjeri jer je znala da bi se tome protivili. Dario je uvijek bio ljubazan i dobar prema njima i redovno ih je plaćao. Svi su ga voljeli. Zbog toga su poštovali taj njegov zahtjev ali je Jelena bila previše znatiželjna.

Dario je imao mladalački izgled i reklo bi se da je sve te godine ostao uvijek isti.

“Vjerovatno piše knjige horor pa ide po grobljima da traži inspiraciju”, nagađali su.

“Jedan dan kada bude izašao povirit ću u tu šrkinju. Znam gdje drži ključ”, bila je odlučna Jelena.

I doista, jedan dan kada je Dario otišao na groblje uradila je ono što je imala na umu. Uzbuđena uzela je ključ, otključala škrinju i podigla poklopac. Bio je jako težak. Ali sa velikim čuđenjem je ustanovila da je škrinja bila potpuno prazna. 

“Ali i danas je ponovio da je ne otvaramo. Pa koji bi mogao biti razlog?” Sada je Jelena bila još radoznalija.

Vratila se do ostalih ali nije htjela nikome reći što je otkrila.

“Jelena, što ti je danas, što si tako zamišljena?” upitala ju je jedna sobarica. 

“Ništa, ništa, samo sam malo umorna.”

“Drvena škrinja obložena tkaninom, potpuno prazna”, razmišljala je. Najedanput joj je palo na pamet da bi moglo biti nešto ispod tkanine. Odlučila je kako bi i to provjerila. Trebala je samo sačekati kada bi Dario izašao sljedeći put.

I ovaj put prije nego što je otvorio vrata, Dario im je ponovio:

“Nemojte nipošto dirati drvenu škrinju.”

Jelena je ponovno otišla u njegovu sobu, otvorila škrinju i skinula tkaninu. Ostala je otvorenih usta. Škrinja nije imala dno već su bile postavljene ljestve koje su vodile negdje dolje.

“Uh!”, uzviknula je iznenađeno. Ali tog dana nije imala toliko vremena za istraživanje, Dario se mogao vratiti svakog trenutka. Trebala je sačekati jedan dan kad bi išao u obilazak groblja u inozemstvu. Tom prilikom bi ostao vani dva dana. Zatvorila je drvenu škrinju i ni ovaj put nije željela reći ostalima što je otkrila. Drhtale su joj ruke od uzbuđenja.

“Danas si tako blijeda”, rekla joj je kuharica.

“Dobro se osjećam, ne morate se brinuti za mene”, odgovorila je mrmljajući. Više bi voljela da nisu ništa sumnjali.

Dan kada je Dario najavio kako ide u inozemstvo Jelena je rekla ostalima da mora očistiti dobro njegovu sobu, skinuti sve knjige sa polica što je zahtijevalo mnogo vremena. Nije željela da je traže ili da se pitaju gdje je.

Otvorila je škrinju, pomakla tkaninu i sišla niz ljestve. Ono što je vidjela bilo je impresivno. Prelijepi pejsaž pun izvora i vodoskoka koji su se odbijali od stijene.

“Koja ljepota! Ali zašto to toliko krije? U čemu je tajna?” pitala se gledajući zadivljeno okolo.

Onda se približila jednoj ogromnoj stijeni iz koje je izlazila voda. Nešto je bilo napisano na njoj ali nije mogla pročitati. Primakla se još.

“Izvor vječne mladosti”, pisalo je na stijeni.

“Oooo!” Skoro da Jelena nije pala u nesvijest od uzbuđenja.

“Sada znam koja je njegova tajna! Zato on nikako ne stari, uvijek je isti od kada ga poznajem”, pomislila je.

Dvoumila se što uraditi, dotaknuti ili ne tu vodu ali nije mogla tako nabrzinu odlučiti. Morala je dobro razmisliti. Vratila se brzim korakom gore, zaključala škrinju i ostavila ključ na svoje mjesto. 

“Što ti je, Jelena, jesi li vidjela duha?” netko ju je upitao.

“Idem u sobu da se malo odmorim, toliko sam umorna danas”, odgovorila je ne podigavši pogled.

“Trebala bi ti otići u liječnika. Nije u redu da se tako umaraš u tvojim godinama”, rekla joj je najstarija sobarica.

Jelena je otišla u sobu i počela donositi svoje zaključke.

“Zato se on nikako ne mijenja. Zato nema roditelje, rodbinu ni prijatelje. Svi su mu pomrli. Zato ide uvijek po grobljima”, sada je imala sve odgovore.

“Je li lijepa stvar biti uvijek mlad?” pitala se.

“Zašto nije sa drugim podijelio svoju tajnu? Možda bi i drugima bilo drago zadržati svoju mladost i nikada ne ostariti”, prolazile su joj misli kroz glavu.

Sljedećih dana bila je toliko šutljiva da je i Dario primijetio kako nešto skriva.

Nije joj izlazila iz glave voda vječne mladosti. Pogledala se u zrcalu. Bila je lijepa. Ali koliko bi trajala njezina ljepota? Pomislila je na bore koje je imala starija kuharica. Kad bi se smijala oko očiju bi joj se pojavile one ružne “vranine nožice”. Ona ih nije željela imati na svom licu. Tako je donijela odluku.

Trebala je imati još samo malo strpljenja i sačekati dan kada bi Dario bio odsutan cijeli dan.

Taj dan Jelena je rekla ponovno ostalima da ima mnogo posla u njegovoj sobi. Netko ju je upitao je li joj bila potrebna pomoć što je naravno odbila.

Tako je uradila ono što je naumila. Otišla je do izvora vječne mladosti, umila lice i vratila se brzo gore. Sada je izgledala veselija nego prije.

“Ja mislim da si ti zaljubljena, Jelena. Imaš neki čudan sjaj u očima”, primijetila je druga sobarica.

Ona nije ništa odgovorila, mislila je samo na svoju tajnu.

Neko vrijeme se osjećala sretnom. Ali vrijeme je prolazilo, godine i desetljeća i njezina sreća je počela polako lapiti. Naravno da je Dario primijetio kako joj se lice nije mijenjalo.

Jednom kada su ostali sami rekao joj je:

“Vidim da si i ti ponovila moju grešku.”

“Priznajem. Ali zašto nisi podijelio tvoju tajnu sa drugima?” upitala ga je.

“Razumijet ćeš sama jednog dana”, odgovorio joj je.

Od tada je prošlo mnogo godina. Jelenini roditelji su umrli kao i osoblje koje je radilo sa njom i svi ljudi koje je poznavala. Došle su nove generacije. Sada je i Jelena izlazila samo na groblje.

Često je gledala kroz prozor i promatrala prirodu.

“Kako je lijepo proljeće kada se priroda budi, kada sve procvjeta. Kako je lijepo ljeto kada su dugi i sunčani dani. Volim žive jesenske boje kada drveća dobiju zlatnu krošnju. Lijepo je vidjeti snježni pokrivač”, svaki put je imala različit komentar.

“Tko zna kako bih izgledala u nekom drugom dobu moga života? Vjerovatno su sva lijepa kao i godišnja doba u prirodi koja slijede jedno iza drugog”, pomislila je umorno. Sada je i ona kao i Dario svima ponavljala:

“Ne dirajte nipošto drvenu škrinju.”

Tako se Jelena i Dario druže kroz vječnost. Ali između njih nikada nije bilo ništa romantično, uvijek su imali samo poslovni odnos. I nećemo nikada znati jesu li dosadili jedno drugome.