Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

Prikazani su postovi s oznakom Sanja Rotim. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Sanja Rotim. Prikaži sve postove

nedjelja, 1. veljače 2026.

Sanja Rotim | Ljepota prirode



Vidim ljepotu 

u sramežljivoj zraki sunca na kraju zime

i u kapi kiše ostaloj na mokrom listu

nakon iznenadnog pljuska.

Vidim ljepotu 

u svakoj latici divljeg cvijeta u zelenom polju,

na šarenim krilima sitnog leptira,

na lisnatim granama stoljetnog stabla

i u opojnom mirisu travnjaka.

Vidim ljepotu

u jutarnjoj rosi,

u cvrkutu ptica skrivenih u grmlju,

u šapatu potoka prozirne vode

i u prijatnoj tišini guste šume.

Vidim ljepotu

u plesu zlatnog lišća 

u ritmu jesenskog vjetra,

u snježnim vrhovima daleke planine

i u koritu brze rijeke.

Vidim ljepotu

u upornoj pjesmi cvrčka

u vrućim ljetnim danima

i u romantičnom zalasku sunca

na nebu išaranom purpurnom bojom.

Vidim ljepotu

u seoskom voćnjaku punom sočnih jabuka,

u planinskom jezeru modrih nijansi

i u vodopadu koji lupa o stijene.

Vidim ljepotu u prirodi

samo ako je netaknuta i čista.


___________________________________


Iz zbirke “Preprekovo proljeće 2025”


srijeda, 24. prosinca 2025.

Sanja Rotim | Sretan Božić - Merry Christmas

 

Sretan Božić 

Dok snijeg pada gust i bijel,

saonice su pune darova.

Sobovi su malo uzbuđeni;

cijelu godinu su čekali na ovo putovanje.

Na nebo sobovi uzlijeću;

do svakog dječjeg doma idu ravno 

ove čarobne noći.

Cijeli svijet izgleda u harmoniji 

dok saonice lete pune energije.

Večeras je Badnjak,

krajolik je snježno bijel.

Podijeliti sve poklone za Božić

zahtjevan je posao. 

Djed Božićnjak je pročitao sva dječja pisma

i mora paziti da ne pomiješa spomenute poklone.

Svako dijete treba ostati veselo; 

Djed Božićnjak je vrlo oprezan.

Ove noći mora ići tako daleko, 

dok među zvijezdama Betlehemska zvijezda sjaji.

Djeco današnjice,

djeco jučerašnjice,

želim vam sretan Božić!

Merry Christmas

As the snow falls thick and white,
the sleigh is full of gifts.
The reindeer are a little excited;
all year round
for this trip they have waited.

In the sky,
the reindeer are taking flight;
to every child’s home
they go straight
on this magic night.

The whole world seems in harmony
while the sleigh is flying full of energy.
It's Christmas Eve tonight,
the landscape is snowy white.

It is a demanding business
to deliver all the gifts for Christmas.
Santa Claus has read
all the children's letters
and must pay attention
not to mix up the gifts mentioned.

Every child should remain cheerful;
Santa Claus is very careful.
This night he must go so far,
while among the stars
the Star of Bethlehem shines.

Children of today, children of yesterday,
I wish you a Merry Christmas Day!


subota, 25. listopada 2025.

Sanja Rotim | Stonoga i crv

 


Smijao se stonogi

što bosa hoda crv glupi

pa odluči ona cipele da kupi.

Prodavačica pita želi li sve iste

ili i različite mogu za koji par nogu,

jer koliko god da se trudi

toliko istih cipela nema u ponudi.

Stonoga se odluči za cipele razne

i police počeše da se prazne.

Stonoga sad hoće 

sandale i čizmice,

štikle i tenisice,

a prodavačica u znoju

skida sve s police.

“Mogu li i različiti brojevi?”

sad prodavačica pita.

Stonoga na to prista

i sva od sreće blista,

misli: “Neće mi se više rugati 

glupa glista”.

Osta dućan prazan,

a prodavačica sretna 

jer je dan bio unosan.

Kad crv ugleda stonogu

u cipelama različitih boja 

prasnu u smijeh,

a ona opet tužna klapajući 

dade se u bijeg.


Pouka pjesme: Nemoj se obazirati ako ti se netko ruga


ponedjeljak, 1. rujna 2025.

Sanja Rotim | Prvi dan škole



Ponovno zvoni školsko zvono,

radosno li je danas ono!

Dosadio mu je ljetni raspust

i školski objekt pust.

Spremne su olovke,

pernice i bilježnice.

Dosta je bilo: 

u parku s klackanjem,

u moru s plackanjem,

u dvorištu sa skakanjem.

U školi ćete 

nastaviti s druženjem

i naoružati se znanjem.


subota, 26. srpnja 2025.

Sanja Rotim | Pačji san


“Patko, patkice, reci nama dok spavaš hvata li te trema

kad u vodi ni kreveta 

ni pokrivača nema.”


“Ne trebaju meni

skupocjeni madraci i jastuci,

ja na vodi plutam,

jednu nogu unutra spuštam

i njome lagano lupam

da me struja ne ponese,

da me vjetar ne odnese.

Tako mi je divno,

spavam uvijek mirno,

a jednim okom pazim kriomice

da me ne prevare grabljivice.”


“Ali kad spavaš u vodi, patkice,

je li te hladnoća bije?”


“Nije, nije, 

mene moje perje dobro grije”,

patkica se smije.

petak, 13. lipnja 2025.

Sanja Rotim | Bubamara i skakavac

                                                                 

Bubamara Emela i skakavac Emil su bili veliki prijatelji. Provodili su često zajedno vrijeme na livadi, kružili okolo ili letjeli sa cvijeta na cvijet.

Ali skakavac je bio malo ljubomoran na bubamaru, jer je primijetio kako su ljudi nju gledali nježno i sa simpatijom, dok su prema njemu imali skroz drugačiji stav. Kada bi se njih dvoje približili skupini ljudi, obično bi se čule slične riječi:

“Pazite, eno skakavca, otjerajte ga. Oooo, pogledajte lijepe bubamare! Kako je slatka, pokušat ću je uzeti u ruku. Moram izraziti želju, donijet će mi sreću.”

Takvi razgovori su bili svakodnevni i skakavac Emil je postajao tužan. Kada bi ga vidjeli na balkonu među cvijećem, ljudi bi obično uzimali metlu ili neki štap da ga otjeraju. Usto bi govorili:

“Bježi ružni skakavče, sve si mi listove probušio. A vidi slatke bubamare sa svojim točkicama što donose sreću. Nemoj pobjeći, bubamaro, ne boj se, dođi mi na dlan.”

utorak, 28. siječnja 2025.

Sanja Rotim | Buntovni puž

 

Ilustracija: AI
U šumi Bukvin list imale su dom mnoge životinje, među njima i puž Nedo. Nedo je oduvijek bio  poznat kao puž pričalica. Bio je vrlo radoznao i želio znati sve o drugima. Puž Nedo se često osjećao nezadovoljno jer se presporo kretao. Najviše je zavidio zečevima koji su bili tako brzi i znali skakutati. 

“Što ima na drugom kraju šume? Blago tebi kad trčarajući možeš stići gdje god hoćeš. A ja nisam nikada stigao ni do polovine šume”, govorio je zavidno puž Nedo jednom zecu.

Zec mu je odgovorio:

“Pa to je normalno, Nedo, ti si puž.”

Pužu Nedi se nije nimalo sviđao taj odgovor. 

On je želio znati što se događalo i van šume. Promatrao je ptice kako bi se vinule u zrak i odletjele negdje daleko. I on je poželio nekad imati krila kao one, pa im je to i povjerio. Ptice su mu odgovorile:      

“Nedo, kako ćeš letjeti kada si ti puž?!”

“Sada dosta! Ne znate mi ništa drugo reći nego me podsjetiti na to da sam samo obični puž”, odgovorio im je drsko.

“Ali ti jesi puž”, bile su uporne druge životinje.

Puž Nedo im je zavidio jer nisu spavali uvijek na istom mjestu poput njega. Vjeverica bi ponekad promijenila drvo u čijoj bi se duplji udomila, zec bi se selio s jednog na drugi kraj šume. I medo je svake godine mijenjao svoj brlog. Ptice su letjele u jesen u tople krajeve i vraćale se na proljeće.   

“Samo ja moram spavati u istoj kućici cijeli život”, jadao se puž Nedo.

Ali drugi puževi nisu dijelili njegovo mišljenje, bili su zahvalni Majci prirodi što im je podarila njihovu dragu kućicu koju su ponosno nosili na leđima.

“Nedo, trebaš gledati pozitivnu stranu. Mi se ne bojimo zime, kiše ili vjetra, uvijek imamo krov nad glavom”, probali su ga ubijediti drugi puževi.

“Ja ne želim više biti puž”, rekao je puž Nedo tužno ostalim puževima. Oni nisu mogli vjerovati njegovim riječima.

“Pa što misliš uraditi?” upitali su ga zabrinuto.

“Sada ću vam pokazati”, rekao im je odlučnim tonom glasa.

Počeo je udarati svojom kućicom o stablo i nastavio lupati dok se ona nije skroz slomila. Ostali puževi su ostali zaprepašteni.

“Nezahvalni”, šaptali su puževi jedan drugom.

“Sada sam slobodan i nisam više puž”, Nedo je najedanput sijao od sreće.

subota, 21. prosinca 2024.

Sanja Rotim | Znak s neba

 


U mjestu u kojem je živjela sedmogodišnja djevojčica Nela bio je to na prvi pogled prosinac kao i svaki drugi. Bližio se Božić i vladala je posvuda predblagdanska atmosfera. Ljudi su izgledali veselije nego obično.

"Danijele, koji su ti planovi za Božić? Ideš li baki i djedu u Dalmaciju?"

"Ne, ove godine će oni doći kod nas", mogle su se čuti takve i slične priče.

Ulice su bile okićene lampicama šarenih boja, a trgovine su se natjecale koja će bolje urediti svoj izlog. Bio je objavljen i tradicionalni općinski natječaj "Birajte najljepši božićni izlog". Nela i njezina mama uvijek su davale svoj glas knjižari koja je izlagala ilustrirane božićne priče za djecu, a Nela je voljela mnogo čitati. Osim toga, ta knjižara svake godine tjedan dana prije Božića pozvala bi Djeda Božićnjaka. Djeca bi nestrpljivo stajala u koloni, i kad bi došao njihov red povjerili bi svoju želju Djedu Božićnjaku, baš kao što se to moglo vidjeti u američkim filmovima.

Iako je Neli njezin rođak Petar, koji je bio tri godine stariji od nje, objasnio da to nije mogao biti pravi Djed Božićnjak. Sa svim poslovima što je morao uraditi, po njemu Djed Božićnjak nije mogao biti tamo tjedan dana prije Božića. Po Petrovom mišljenju to je bio pomagač Djeda Božićnjaka. Imao je on mnogo pomagača koji su obilazili svijet pitajući djecu što žele za Božić. Ali Neli nije smetala ideja o pomagaču. Ako je Djed Božićnjak bio toliko zauzet u svom gradu, bilo je u redu potražiti pomoć od drugih.

Kao što smo već rekli, izgledao je to prosinac kao i svaki drugi. Ali za Nelu i njezinu obitelj to nije bilo tako. Šest mjeseci ranije teška bolest je odnijela zauvijek njezinu baku. Sve se dogodilo tako iznenadno, usto baka nije bila ni toliko stara. Svi su bili šokirani njezinim iznenadnim odlaskom. Božić se uvijek slavio kod bake, a Nela bi joj pomagala ukrasiti kuću, okititi drvce i pripremiti božićne kolačiće. Nije mogla zamisliti Božić bez njezine voljene bake!

"Mama, hoćemo li ove godine slaviti Božić?", pitala je Nela jednog dana mamu.

"Naravno, srećo. Božić se uvijek slavi, ne može se preskočiti. Iako će to biti sasvim drugačiji Božić za nas. Ići ćemo kod tete Barbare, ali baka će uvijek biti s nama, iako na drugačiji način", odgovorila joj je majka i pomilovala je po kosi. Nela nije mogla vjerovati u tako nešto, ali nije rekla ništa kako ne bi uvrijedila mamu.

Nela je voljela tetku Barbaru i njezine rođake koji su bili jako zabavni, ali nije mogla zamisliti proslaviti Božić u nekoj drugoj kući. Mama joj je pokušavala objasniti kako se mogu dogoditi vrlo bolne stvari, ali život svejedno ide dalje, moramo steći snagu i hrabrost i ne pasti u očaj, što sigurno ne pomaže. Ali Nela je shvatila da je i njezina majka toliko patila i mogla je vidjeti suze u očima dok joj je to govorila.

Tog prosinačkog dana Nela i njezina majka šetale su ulicama svog grada kada su  vidjele gospodina Branka kako je hodao na suprotnoj strani ulice. Instinktivno, Nela je čvrsto stisnula majčinu ruku. Gospodin Branko ju je toliko plašio. Imao je dugu, bijelu bradu i sijedu kosu do ramena i uvijek je bio sam. Očito mu se nije sviđalo ići frizeru. Ali ono što je Nelu najviše plašilo bio je njegov pogled, tako mrzovoljan i tmuran. Obrve su mu također bile bijele i guste, izgledao je kao čovjek iz džungle.

“Mama, eno gospodina Branka", rekla joj je uplašeno.

"Da, i ja sam ga vidjela. Jadni čovjek", odgovorila joj je majka.

Mama joj je rekla da ga se nije trebala bojati, iako je izgledao pomalo neobično za ljude njegovih godina. Objasnila joj je da gospodin Branko prije nije imao tako čudan izgled. Ali otkada je izgubio suprugu i budući da nije imao djece, zatvorio se u sebe. Prema riječima njezine mame, on nije bio loš čovjek, samo je izgubio želju da bude s drugima i možda nije želio zatražiti pomoć.

"Više volim da ga ne susretnem", pomislila je Nela, ali nije ništa rekla.

Došao je dan kada se navodni Djed Božićnjak pojavio u Nelinoj omiljenoj knjižari da bi mu djeca povjerila njihove želje. Red je bio dugačak, čekalo se je na ulici. Bilo je malo hladno i usto je počelo sniježiti. Sva djeca su izgledala uznemireno i uzbuđeno. Nela je imala na umu reći Djedu Božićnjaku kako želi pribor za crtanje, voljela je mnogo crtati. Ali, dok je gledala pahulje koje su se polako spuštale s neba, odjednom joj je pala na pamet još jedna želja.

Kad je konačno došla na red, na pitanje Djeda Božićnjaka što bi voljela primiti kao poklon za Božić, Nela je rekla:

"Više od bilo kog poklona, voljela bih biti sigurna u ono što moja mama tvrdi", i ispričala je sve o gubitku svoje bake. Iznenadila se kad je vidjela suze u očima Djeda Božićnjaka i činilo joj se da je već negdje vidjela te oči, ali se nije mogla sjetiti gdje.

"Tvoja mama je u pravu. Ljudi koje izgubimo u svakom slučaju uvijek ostanu s nama, ali na drugačiji način. Tako će i tvoja baka i dalje biti s tobom za Božić", rekao joj je Djed Božićnjak.

"Ali kako mogu u to biti sigurna? Želim neki dokaz", rekla je Nela namrgođeno.

"Dokaz?", Djed Božićnjak se češao po glavi.

"Samo pogledaj dobro oko sebe i vidjet ćeš da ćeš sama pronaći taj dokaz", rekao joj je nježno.

Nela nije znala je li bila zadovoljna tim odgovorom ili ne, ali nije htjela inzistirati. Mogao se čuti žamor djece koja su nestrpljivo čekala svoj red.

"Reci mi sada što stvarno želiš primiti kao božićni poklon", upitao ju je.

Tako je Nela rekla kako želi pribor za crtanje i pozdravila Djeda Božićnjaka.

Na Božić Nelina obitelj je otišla kod tetke Barbare. Naravno da je za sve njih to bila velika promjena, ali drugačije se nije moglo učiniti. Kad je tetka Barbara otvorila vrata i pozdravila ih s osmijehom na licu, Nela ju je čvrsto zagrlila. 

"Joj, svaki dan si ljepša, ljepotice moja. Sretan Božić", rekla joj je tetka i poljubila je.

Nela je bacila pogled na ukrašeno božićno drvce koje je stajalo u dnevnoj sobi i ostala zatečena. Primijetila je visećeg anđela koji joj se, ugledavši je, nasmiješio. Onda se sjetila što joj je Djed Božićnjak rekao onog dana u knjižari. 

"To je znak da je baka ovdje s nama, Djed Božićnjak je bio u pravu", pomislila je i razvedrila se.

Odjednom se sjetila kome su pripadale one oči. To je bio gospodin Branko, on je bio pomagač Djeda Božićnjaka!

Jednog dana ga je ponovno srela u gradu dok je bila u šetnji s mamom. Više ga se nije bojala, čak je vidjela i blagi osmijeh na njegovu licu kad ju je ugledao.


subota, 26. listopada 2024.

Sanja Rotim | Jesenska čarolija


Činilo se kao da se sunce spustilo na krošnje drveća. Otkako je na jesenski ekvinocij stigla slikarica Jesen, šuma je izgledala kao iz bajke. Slikarica je bila odjevena u haljinu od lišća zlatnih nijansi. U jednoj ruci je nosila tempere i vodene bojice a u drugoj veliki kist.

“Ovaj ću list obojiti u žuto, ovaj u narančasto, ovdje malo crvene boje, ovdje smeđe…”, počela je nabrajati.

“Nikada šuma nije izgledala ljepše”, rekle su joj zadivljene životinje.

“Drago mi je da vam se sviđa moj rad, trudim se obaviti ga što bolje”, odgovorila im je veselo slikarica Jesen.

“Ali ti nikada ne bojiš borove i jele”, primijetio je vepar.

“Pa to je zimzeleno drveće, zeleno je tijekom cijele godine”, rekla mu je mudra sova.

“Tako je. Ja bojim samo listopadno drveće”, dodala je slikarica.

“Samo nam je žao kad počne opadati lišće i ostane skroz golo, izgleda nekako tužno”, rekla je srna.

“Lišće koje opadne ima svoju ulogu. Obogatit će ovo zemljište, a u proljeće će svakako narasti novo lišće”, rekla je Jesen.

“Ja pokupim opalo lišće i na njemu spavam. Bude mi baš udobno”, ispričao je jež.

“Dani su nam kraći i sunce više nije tako jako”, prokomentirala je lisica.

“Naskakali smo se preko ljeta pa sada možemo malo i usporiti ritam”, smijao se zec.

“Ja idem skupljati plodove za zimu, neću gubiti vrijeme kao vi”, rekla im je zabrinuta vjeverica.

“Ima još vremena do zime”, svi su joj se slatko smijali.


ponedjeljak, 30. rujna 2024.

Sanja Rotim | Vjeverica pametnica

U vrtu tete Jele jedno drvo,
a u drvetu duplja,
u njoj vjeverica svoje plodove skuplja.
“Lješnjak, orah, žir”, vjeverica broji,
a teta Jela se smije
kako se ta vjeverica zime boji.
Došla zima, a teti Jeli
djeca traže blitvu.
“Nema, djeco, zimi blitva ne raste,
snijeg je pokrio sve bašte.”
“Mama, ima li patlidžana?”
pitaju djeca razočarana.
Teta Jela odmahuje glavom
i tužno se osjeća,
“nema, djeco, povrća do proljeća”,
ponovno ih podsjeća.
“Mama, mi bismo špinat”,
djeca će kao u inat.
Misli teta Jela:
“Vjeverica pametnica,
na vrijeme plodove skupi”,
pa natjera muža da zamrzivač kupi,
da sljedeća zima
na trpezi i povrće ima.

subota, 15. lipnja 2024.

Sanja Rotim | Crna ovca

Bio jednom jedan pastir Mario koji je imao stado s mnogo ovaca. Sve su bile bijele osim ovce Tereze koja je imala crnu vunu.

Bijelim ovcama nije bilo drago što je u njihovu stadu bila jedna crna ovca jer su smatrale da se previše razlikuje od njih. 

“Ti si crna, nisi kao mi, ne bi trebala biti u našem stadu”, vikale su joj bijele ovce.

“Idi i traži neko stado crnih ovaca”, dodala je jedna bijela ovca koja je bila najantipatičnija u stadu.

Bijele ovce su bile ubijeđene da bi njihova vuna mogla izgubiti vrijednost radi razlike u boji s crnom ovcom.

Tako je ovca Tereza uvijek bila tužna i morala se izdvajati od njih. I sama je počela misliti kako je ona sasvim drugačija i manje vrijedna ovca.

I pastir Mario je bio tužan radi atmosfere u stadu jer je znao da je ovca Tereza vrijedila isto kao i sve ostale ovce. Zato je nije htio prodati. Budući da nije znao kako riješiti taj problem i smiriti bijele ovce, zamolio je jednu staru ovcu Zdenku koja je u mladosti bila učiteljica da im objasni kako je ovca Tereza trebala ostati u stadu s njima. Ovca Zdenka je rado prihvatila taj zadatak i rekla da joj se i u mladosti dešavalo susretati bijele ovce koje su se osjećale superiornim nad crnim ovcama. Tako je ovca Zdenka otpočela sa svojim lekcijama:

“Kako postoje crvene, bijele ili žute ruže, žuti, crveni ili narančasti tulipani, tako postoje bijele, sive i crne ovce.”

“Tereza je crna, Tereza je crna”, vikale su bijele ovce.

“Nije jedna od nas! Mi smo bijele!”, vikale su i dalje ovce.

Ovca Zdenka je pokušavala ponovno:

“Nebo može biti plavo, sivo, nekada je čak i crno.”

“Ona je crna, ona je crna.”

Ovca Zdenka nije više znala što reći da bi ih ubijedila.

“Ona je crna, ne treba biti u našem stadu.” Bijele ovce su se toliko derale da ovca Zdenka više nije mogla nastaviti sa svojom lekcijom.

“Mario, oprosti, ali nisam uspjela objasniti tvojim bijelim ovcama da griješe. Ja sam podučavala mnogo godina i iza sebe imam dosta radnog iskustva, ali ovako problematičan razred nisam nikada imala.”

“Nema veze, hvala ti, bar si probala. Ja ću zadržati crnu ovcu i točka”, bio je odlučan pastir Mario.

U tom istom mjestu je stanovao kralj sa svojom obitelji. Imao je prelijepu kćerku, kraljevnu Auroru. Približavala se Nova godina i kao i svake godine kraljevska obitelj se pripremala za novogodišnji govor. Izašli bi na terasu njihova dvorca i poželjeli sve najbolje svojim podanicima u predstojećoj godini.

“Oče, ove godine voljela bih se pojaviti na terasi s crnim džemperom. Imam samo bijele i sive, dosadili su mi uvijek iste boje. A s crnim džemperom bi došla do izražaja moja duga, plava kosa”, rekla je kraljevna Aurora ocu.

“Nema problema, dušo moja, naći ćemo crnu vunu”, rekao joj je kralj i dao zadatak svojim slugama da ispune njezinu želju. 

Nije bilo lako pronaći jednu crnu ovcu jer su svi pastiri imali stada s bijelim i sivim ovcama. Ali su na kraju naišli na stado pastira Marija.

“Radi se o kraljevoj naredbi”, rekle su kraljeve sluge pred cijelim stadom, ”potrebna je vuna da se napravi džemper kraljevni Aurori.”

“Evo, moja vuna je najbolja”, počele su se gurati bijele ovce.

“Moja je još bolja”, hvalisala se jedna ovca.

“Moja, moja”, bijele ovce su bile nestrpljive i svaka od njih se nadala da će izabrati njezinu vunu.

Ali kraljev sluga ih je gurnuo u stranu i uputio se prema crnoj ovci.

“Džemper treba biti crne boje”, objasnio im je.

Crna ovca Tereza se stidljivo smijuljila, a bijele ovce su ostale bez riječi.

Prilikom kraljevskog govora, kada se kraljevna Aurora pojavila sa svojim predivnim crnim džemperom na koji su padale njezine plave kovrče, bijele ovce Marijevog stada su počele vikati:

“Ovaj džemper je napravljen od vune jedne od nas! To je vuna našeg stada, najbolja na svijetu.”

Otada nisu više nikada bile bezobzirne prema crnoj ovci Terezi i sve su živjele mirno i sretno u stadu pastira Marija.