Promocija knjige | Jelena Alfirević-Franić: Bila sam žohar

 

Povodom Međunarodnoga dana žena Knjižnica Bogdana Ogrizovića Zagreb i Matica hrvatska Zadar organiziraju predstavljanje književnog prvijenca o nasilju nad ženom (silovanju i femicidu) Bila sam žohar mlade književnice Jelene Alfirević-Franić.

O knjizi će govoriti: Julijana Matanović, sveučilišna prof. u miru i književnica; Darija Žilić, prof. i književnica; Magdalena Mrčela, prof. i književnica; Rosie Kugli, pravnica i književnica i Jelena Alfirević-Franić, prof. i autorica knjige.

Održat će se i književni kružok Književnice u dijalogu: tijelo, žena, bol - sudionice promocije, sve ujedno suvremene hrvatske književnice, pročitat će izbor iz vlastitog umjetničkog stvaralaštva, na temu žene i ženskosti.

Uz glazbenu pratnju gitare kulturno-književnu večer oplemenit će Duo Sonido (Marija Tereza Mandir i Bruno Mikuš).

Predstavljanje knjige održat će se u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu, u petak, 24. ožujka 2023. s početkom u 20 sati.

Veselimo se Vašem dolasku!

Sretan Vam Dan žena!

Knjiga Bila sam žohar s tematikom silovanja žene nagrađeni je prvijenac ove mlade profesorice hrvatskoga jezika i književnosti, književnice i znanstvenice. Kraći je to roman koji je pokrenuo pokret #MeToo na našim prostorima, a uz to što književnicu u kritici nazivaju ženskim Kafkom ili nasljednicom generacije ''ženskog pisma'' Dubravke Ugrešić, Irene Vrkljan, Slavenke Drakulić, a stilom pisanja kakav osvaja najviše žensku čitateljsku publiku uspoređuju ju s Julijanom Matanović, kazališni redatelj Vinko Radovčić prepoznao je kazališni potencijal knjige i najavio njezinu dramatizaciju. Prema knjizi je već konstruirana, i nekoliko puta do sada prikazana, suvremena plesna scenska minijatura Bol u izvedbi prof. plesa Bernarde Klarin i koreografiji prof. Jasne Frankić Brkljačić, a u nekim školama i na fakultetima Bila sam žohar lektirno je štivo. 

Iz recenzije knjige (izv. prof. dr. sc. Teodora Vigato, teatrologinja i sveučilišna prof. u miru):

Pretvorivši ju u ženu-žohara, Jelena Alfirević-Franić, novo ime hrvatskog postmodernog ženskog pisma, ispisuje iskustveni opsesijski narativ iz stigmatizirane ženske perspektive protagonistkinje (Crna odjeća i šutnja svaku ženu oblače pristojno!) s izrazitim osjećajem za potlačeno "žensko" u društvu i svijetu, snažnim literarnim glasom i britkim jezikom, pa je zbog toga Bila sam žohar i provokativan tekst. (...) Autorici je važno istaknuti osobit intelektualizam žene, koja je zbog militarističko-maskulinističkog snobizma simbolički zarobljena u tijelo žohara, jednako kao što je simbolički zarobljena u ŽENSKU SOBU koja je (stvarni i metaforični) prostor (kolektivne ženske) potlačenosti, o čemu u prvom manifestu moderne feminističke svijesti, Vlastita soba (1929.), piše Virginija Woolf, dok u hrvatskoj književnosti primat pripada ,,majci“ hrvatskoga feminizma, Slavenki Drakulić (Kao da me nema, 1999.; Frida ili o boli, 2007. i dr.). Iako je mlada Jelena Alfirević-Franić na početcima stvaranja svoje individualističke, mogli bismo kazati, intimne poetike, što odgovara književno-kritičkoj konstalaciji današnje hrvatske književnosti o osamljenosti književnica, u smislu da ne pripadaju istoj grupi, stilu pisanja i poetici, nastavi li ovim književnim "rukavcem", mogla bi biti dionica nove generacije koja će uspostaviti prekinuti kontinuitet ženske poetike u hrvatskoj književnosti, kada su u devedesetima "ženske" književnice poput Dubravke Ugrešić, Irene Vrkljan i Slavenke Drakulić (s potonjim Alfirević ovdje intertekstualno i komunicira) uglavnom pisale i objavljivale u inozemstvu (Treća, br. 1, vol. XXIII, 2021.)

Magdalena Mrčela, moderatorica zagrebačkog predstavljanja knjige, ističe kako ''premisa o borbi koja ne smije biti uzaludna ovaj književni tekst čini bitnim, vrištećim glasom svoga roda i generacije''.

O knjizi Bila sam žohar sama književnica kaže: 

ŽELIM POVEZIVATI KNJIŽEVNOST I ZNANOST KROZ EMOCI(ONOLOGI)JU!

''Postoji emocionalni i etički razlog zbog kojeg se bavim silovanjem. Naime, uvjerena sam da ne postoji žena na cijelome svijetu koja nije najmanje jednom u životu doživjela neki oblik silovanja, bilo kao djevojčica, djevojka, odrasla (oblik silovanja koji nije samo tjelesno, seksualno, nego i emocionalno, psihičko, duhovno, neverbalno). Baš zato što sam odrastala nesputano, u prosječnoj, radničkoj i normalnoj obitelji, slobodna sam govoriti, k tome odrasla sam u Poljičkoj Republici u splitskom zaleđu koja je poznata po svom demokratkom uređenju, pravnom zakoniku Poljičkom statutu (1440.) i hrvatskoj Juditi, heroini Mili Gojsalić, koju razumijevam svojom mitskom zavičajnom majkom. Drugim riječima, slobodu smatram temeljnom egzistencijalnom ''točkom'', kojoj je svaki čovjek odgovoran težiti. Upravo svjesna da brojni ljudi nisu imali to iskustvo i tu privilegiju, već odrastaju i cijeli život ostaju živjeti u strahu, pod oklopima, poput Žene-žohara, osjećala sam se odgovornom apologetski zauzeti za ljudska prava obespravljenog, u ovom slučaju neimenovane silovane žene. Njezinu sam poziciju ''tijela boli'', kroz solilokvijske narativne pasaže, reprezentirala u antropomorfiziranom liku žohara. Živimo u  vremenu filistinizma, sveopćeg ograničenja, a osobno sam po svojoj prirodi oduvijek prkosila nametnutim autoritetima. Nikada agresijom niti verbalnom ugrozom, nego znatiželjno propitkujući život dublje i više kroz kreativno-umjetničko (od djetinjstva) i (danas) kroz znanstveno. Smatram da je intelektualni način borbe za sveopće dobro najvažniji, a sloboda je najvrjednije ljudsko blago i za nju se, dok je života, moramo boriti. A posebno za one koji nemaju hrabrosti ili snage ,,dignuti“ glas. Kako bi se spriječio jedan femicid više u našem gradu, domovini i svijetu ‒ tim povodom je nastala Žena-žohar, mučna pasija ženskog tijela kao ''tijela boli''. Borba za dobro, gotovo kao Hipokratova zakletva liječnicima, duboko je upisana u naš ljudski humanistički i akademski ,,kod“.  Možda sam vječiti romantičar, ali vjerujem u književnost i znanost koja može spasiti svijet! 

I moji znanstveni interesi stoga su usmjereni književnoj emocionologiji pa u doktorskoj disertaciji i dosadašnjim objavljenim znanstvenim radovima istražujem problematiku literarno konstruiranog silovanja, abortusa, invaliditeta, stigme, autizma, traume (povodom 500-te obljetnice tiskanja epa provela sam nekoliko emocionoloških radionica sa studentima na temu ''svetosti žrtve silovanja'' i (ne)etičnosti silovanja Judite Marka Marulića, a trenutno sam završila pisanje rada na temu silovanja žena u Domovinskom ratu kao obliku genocidne politike na primjeru jedne postmoderne hrvatske drame). Jednom riječju primarni mi je interes usmjeren reprezentacijama ženskog tijela i tjelesnosti okupljenima oko sintagme ''emocionalno tijelo'', a povezanih s ulogom emocija  i konstruiranjem identiteta. Koliko god ovo dvoje željeli odijeliti, znanstveno i književno kod mene je simbiotski povezano, a književnost i znanost upravo želim spajati kroz emoci(onologi)ju! Zapravo u toj sinergiji i kroz ,,priču“ o emociji, koju upisujem u oba područja (samo drugačijim narativnim diskursom i stilom) vidim ljepotu svojega akademskog rada i paralelnog književnoumjetničkog stvaralaštva. Emocija je najvažnija u čovjeku i u međuljudskim odnosima, poglavito u ovom suvremenom kapitalističko-konzumerističkom društvu, a to kao humanisti nikako ne smijemo zaboraviti. Zato sam radosna što kroz književno i znanstveno pero, zahvaljujući emocionologiji, mogu intenzivno podsjećati društvo na značenje i važnost emocija. U konačnici, što li je čovjek – u životu ili u književnosti – drugo doli emocija!“ 

ŽIVOTOPIS:

Jelena Alfirević-Franić profesorica je hrvatskoga jezika i književnosti, književnica i mlada znanstvenica. Rođena je u Splitu 1992., a diplomirala je na Odjelu za kroatistiku Sveučilišta u Zadru. Nagrađena je Nagradom za najboljeg studenta te Rektorovom nagradom za izvanredne rezultate postignute u studiju (na temelju ocjena, znanstvene i stručne aktivnosti). Zaposlena je na Sveučilištu u Zadru, Odjelu za izobrazbu učitelja i odgojitelja, gdje vodi kolegije iz područja povijesti i teorije književnosti, a ujedno piše i doktorsku disertaciju. Mlada je urednica znanstvenog časopisa Magistra Iadretina. Sudjelovala je u brojnih nacionalnim i međunarodnim projektima, a trenutno je suradnica na znanstvenom projektu Tijelo, identitet i emocije u hrvatskoj i slavenskim književnostima 20. i 21. stoljeća te Filozofijska analiza emocija. Redovito sudjeluje na međunarodnim konferencijama i autorica je više znanstvenih radova, a primarni joj je interes usmjeren književnoj emocionologiji. Bavi se i uredničkim poslom. Članica je Matice hrvatske. Bila sam žohar njezin je uspješni književni prvijenac, objavljen 2021. i nagrađen na Međunarodnom književnom natječaju Zašto skrivaš lice? Neke od pjesama prevedene su joj na njemački i engleski jezik, a prozni i pjesnični radovi objavljivani su u raznim književnim časopisima i zbornicima. Još je u V. razredu osnovne škole osvojila Nagradu za najljepšu lirsku pjesmu Majka Međunarodnog instituta za književnost UNESCO-a, Ureda za poeziju. Finalistica je nekoliko književnih nagrada, a 2022. dobila je književnu nagradu Jean Michel Nicolier za pjesmu Kata Šoljić. Ušla je u širi izbor pjesničke nagrade Na vrh jezika 2022. (žiri: Olja Savičević Ivančević, Marko Pogačar i Kruno Lokotar).