Mirjana Barać | Mjesečeva balada

Kada se opet s jeseni rane, S koferom starim, sjećanja vrate

Kao u dane najveće žetve,

Kestenja miris i dunje zlatne 

Pa poput božićnog svijetla 

Što uvijek iznova doziva kući,

Raspu se sjete po magli ovoj,

Ušuška boje haljini cvijetnoj,

I sanja, sanja o mladosti novoj.

A mjesec stari, srebri kraj puta

I ne skida svoga trošnog kaputa,

Pa zimu čeka, k'o ozebla rijeka

Kad u  more života, slije sve kiše,

I ne da, ne da mladosti više

A onda onaj maleni žar,

Na sada većma zgarištu života,

Baš kao cvijetak na usnuloj njivi,

Iznikne željom,

Pa živi, živi.

I sniva, dok biva drag. 

Protegne se  mjesec mudrac stari,  ogrnut  kaputom, namiguje, da skrije, 

Nepovrat'ja  trag.