Slava Rosandić | Čovjek kao predator

 

U nepreglednim maglicama svjetlosno udaljenih galaksija - u toplim i ledenim kolijevkama
nedosezivog bezbrojnog samozatajnog zviježđa -
planetarnim vrutcima užarenih atoma -

u narančastim i tirkiznim grozdovima Mliječnoga puta…
U svim tim nestvarno čudesnim teksturama -
pribiva i prebiva BOG KREATIVNOSTI.

Tako mi je drago da čovjek ne može kročiti na nepregledne galaktičke tvorevine -
jer bi taj gramzivac, grabežnik, nezasitnik, bezdušnik, halapljivac, rasipnik i samoživi nezajažljivi predator - svojim nesmislenim porivima lakomo i oštro okrznuo, razorno i kaotično oskvrnuo i sebično podčinio kristalnu ljepotu uzdama egoizma.

Bezvremenu dražest nebeskih netaknutih prostranstava valja držati podalje od čovjeka - jer nije zavrijedio sladost Stvoritelja koji kao svetinju čuva izvorno što (s)tvori.