Mario Kovač | Kad naučim ono što znaš

Šapat ti ne pristaje

Jer si rođena da vrištiš

I sudiš vremenu divljem

Dok snuješ nježnije sate

Ti si iznad boli

I ono što se pomalja

Na rumenom obzoru

Nije sudba tvoja

Sama svoju krunu kuješ

Olovni su mi koraci

I zaostajem za tobom

Milju il´ dvije

Ali hod ti usporava

I vidim ti obris

Jer želiš me poučiti

Mudrosti koju ptice znaju

I govore djeca

Koju vjetar tiho pjeva

Među drevnim zidinama

Ljudskog poimanja

Svijeća je dogorjela

I vosak se rastopio

Čuju se samo otkucaji

Davno navijenog sata

I spokoj minulih misli

U majci tami

I tvoj dodir

I dah