Kolumne

utorak, 18. listopada 2022.

Milan Novak | Slavica Božičević, Vremenu u prkos

 

Slavica Božičević, VREMENU U PRKOS, (KULTura sNOVA; Zagreb, 2017)

»NE ŽIVIMO UZALUD«


Pjesme predaje. Pjesme osjećaja i vjere. Autorica je morala objaviti ovu knjigu. Inače bi pukla, od sve te nakupljene energije života u njoj. Jaka je Slavica Božičević, jaka kao šipak.


Čvrst izvanjski zagrljaj njeguje u sebi nježno sjeme, krhke misli dobrote. Svaka misao zapisana u knjizi VREMENU U PRKOS ima svoju svrhu, ima osobu, mjesto kojem je posvećena.


Autorica je godinama prikupljala pjesme, nastajale su spontano i predano. Prozni tekstovi koji zaokružuju ovu zbirku čista su esencija mudrosti. Mudrosti koju je autorica oblikovala godinama vlastitog iskustva. Iako to nije njezina prva zbirka poezije, prožeta je duhom netaknutosti. Kao da je prva i posljednja u isto vrijeme. Bezvremenska. Vječna.



SMRTI

Umire samo jednom…

Kad ja umrem
i tebi je tad kraj
Smrti

Ljudi vjeruju u
tvoju moć
konačnosti.

Al´ u onom drugom,
vječnom svijetu,
svemirskom,

ti Smrti
više nemaš moć.
Smrti – i ti umireš.

Moja pjesma i ja
govorimo, ostajemo
u vječnosti.

Neka znaš Smrti!

Tematski se autorica dotiče svojih osjećaja prema dragim ljudima i mjestima, a posebno prema suprugu prema kojem osjeća neizmjernu ljubav. Iako je od njegove tragične smrti prošlo sedam godina. Sedam godina samoće, traženja uloge i smisla. No, pravu težinu ovoj knjizi daju misli posvećene bezvremenim i bezličnim istinama do kojih je autorica došla svojim lutanjima.


Slavica Božičević ima brojna osobna iskustva susreta sa smrću. Godinama se sama borila za život. I izborila ga. Shvatila je, imala je bezbroj prilika za to, da se smrti ne treba bojati, jer je ona neizbježan dio života. Smrti treba pogledati u oči i pripremiti se za nju, smatra autorica.

A onda... onda se dogodio trenutak za koji ju je život pripremao, ali toga nije bila ni svjesna. Jednog dana, kada se najmanje nadala, pojavila se bolest i krenuo je put u skoru smrt njenog supruga. Dramatičan tijek događaja dojmljivo je zabilježen u posljednjem dijelu zbirke. Ovaj dio zbirke u potpunosti je posvećen samoj autorici, njenom odnosu sa supružnikom na samrti, njihovoj zajedničkoj energiji, povezanosti i predanosti. Slijed proznih i poetskih zapisa teče sve brže, napetost, vrijeme i intenzitet osjećaja raste, sve dok materija ne iščezne u simbol bijelog leptira na prozorskom staklu bolesničke sobe.


Bez sumnje, knjiga koja duboko posegne u čitateljevu percepciju života.


Dugi otok, 21.8. 2022.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.