Milan Novak | Željko Grmuša: Maslačak

»Misao klizi kroz riječi poput frizbija«

Odmah na početku zbirke poezije MASLAČAK nalazimo pjesmu USPOMENA. Iz perspektive zrnca pijeska razotkriva se praznina svemira. Svemira u kojem se stvara nešto važno. Ili se možda upravo sada raspršilo u lutajuću prazninu. Pa, čini se da je prvo. Autor crta nebo, crta ju kroz smrt, kroz sveobuhvatnost, kroz sebe i vječnost u isto vrijeme. Iz perspektive nepostojanja, u koju nas autor vodi, jednostavna svakodnevica potpuno je drugačija. I gluposti koje nas obično zbunjuju postaju prihvatljive. Neprimjetno, nesvjesno skliznemo u igru ​​boja neba. Iz te neodređenosti, kad postane puno u isto vrijeme prazno i moguće je nemoguće, iznjedri se osjećaj za život. U obliku ptice zatvorene u kavezu, koji je za nju i sigurnost i smrt. Ili u obliku savjesti, koja razlikuje osjećajne od onih koji to nisu: »…Čovjekov hroptaj na svim jezicima zvuči isto. / Osjećaj beznađa i bespomoćnosti, / tupi pogled u kraj staze… / Nije problem boja ili križ ili klanjanje / onoga koji pada u jamu. / Oni su svi različiti. / Problem su oni koji udaraju. / Oni su svi isti. / …«

Željko Grmuša svoja razmišljanja zapisuje u obliku ironičnih opisa izmišljenih, ili ne, činjenica i događaja. Stil mu je jednostavan, osjećajan, uvjerljiv. Zato mu lako vjerujemo. Misao klizi kroz riječi poput frizbija. Lagano, ali učinkovito. Nježno pristane točno tamo gdje treba. I pritisne znatiželjne biljke svijesti o tlo: »Sanjao sam slike mojih roditelja / na službenim dokumentima. / Ona je bila predivna i nasmijana, / on je bio poput glumca iz francuskog filma. // ˝Kako to da ih jedva prepoznajem, reci mi?˝ / Drevni glas mi nježno šapne na uho: / ˝To su njihova lica dok su bili sretni. / Pamti ih takve, jer to je njihov / istinski oblik.˝«

Zbirka poezije MASLAČAK sastoji se od pet cjelina. U svakom od ciklusa autor se bavi izvornom temom koju nastoji prikazati u više aspekata. Iako su oblikovna vodilja za naslove ciklusa dijelovi cvijeta, sami naslovi ciklusa govore više od toga. Metaforički naslovi imaju svoju ulogu. Tako pjesme u ciklusu KORJEN obrađuju temu postanka života, ishodišta pojedinca. U ciklusu CVIJET pak sa samim životom, s odnosima, s oblicima ljubavi.

I također s gumama. Autorov ironičan pogled na život servira nam pjesmu o odlasku, o žaljenju što joj je doista bilo posvećeno premalo pažnje, što tek sada shvaća koliko je bila zanemarena. A emotivno dirljiva ispovijest završava: »… Otišla je. / Nije se ispuhala kao zadnja. / Baš je pukla! / Sreća pa imam rezervnu. / Moj Ford mora na cestu, / danas nas čekaju nova iskustva. / Život je opet dobar.«

Zbirku zaokružuje pjesma PRSKALICA. Njome autor pozdravlja čitatelja i želi mu dobro, makar to i ne rekao. No, on govori o riječima, o svojim riječima, koje bi mogle nekome pomoći da preživi još jedan dan, ma koliko težak bio.

Poezija koja se dotiče filozofskih promišljanja smisla i postojanja, ali ne postavlja pitanja na koja nitko ne zna odgovore. Željko Grmuša govori o jednostavnim činjenicama. O tome od čega je život sazdan. Svaki dan života.

(Biblioteka MEDUS; Zagreb, 2021)