U sivom ormaru je moje maskirno odijelo. Neoštećeno.
Možda je na njemu tek sol,
tragovi bijeli nakon olujne morske noći.
Ona i ja na trijemu, pa na zemlji, pa u uskom
krevetu, koji se jedva drži na klimavim nogama.
Na stolici obješene hlače, sad ih vidim, majica
boje najtmurnijeg sivila, koža koja se raspada,
gulim jedan, pa drugi sloj, nesanica, ona, moj ud
od najtvrđe plastike, popodnevna penetracija i
spomenica na zidu oljuštenom skroz do žbuke,
do sivila. Ona i njeni pokreti sramežljive žene,
tijelo uvijek samo napola otkriveno, noga gore
podignuta, ovijena oko vrata, pripijena uz strop,
tako se može rastegnuti kad je dodirujem.
Moje tijelo kao napola srušeni kip, otkinute
ruke, slika barikade, ruka koja klizi i slama se
kad sam u njoj. I jesam i nisam. Na prazno mjesto
umećem slamu i plastiku i škare i konce i vučem,
moja se uniforma raspada, pelene klize kao vata
na tek podojenom djetetu. Uzimam grudi ustima
i otkidam slatkoću, kao ratnik koji je neke tamo zime
cuclao led na Petrovoj gori i polako umirao.
Moja je maska pala, dim posvuda, nema je, samo
potpis nekog generala pokazuje mi da sam ipak
nekad bio živ i bio tu.
(ranjenim, poginulim, izgubljenim, nestalim, invalidnim braniteljima iz zbirke "Prsti i prerije" )
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.