To je san koji nadilazi stvarnost i šestim čulom nas priprema za loš dan. Ali ovaj san nije pripremio mene…
Još od majke nerođena, uživala sam u mlakoj kupki, osluškivala zvukove izvana i otkucaje maminog srca, hranila se redovno sišući mekanu slamčicu boje kože. Ni za čim nisam čeznula tako ušuškana, nahranjena, napojena. Ponekad bih prstić liznula, ali bio je pomalo sluzav. Oko mene je najčešće bila bonaca te sam se uspavljivala bez imalo straha da se neću na vrijeme probuditi za sljedeći obrok. Hrana je važna za moj razvoj, ali i spavanje ništa manje.
Rastući tjednima postajala sam sve življa, tražila dodatni prostor te gurkala stopalima i laktima mamin štumak. Nekad i glavicom poput bika. Plašila sam se da će je boljeti, da će se ljutiti na mene, ali nije. Podragala bi me nježno, ponekad bih osjetila i nečije druge, neznatno grublje ruke. Sigurno su bile tatine.
Znala sam da se bliži dan prizemljivanja na tu nekakvu čudnu planetu koju zovu Zemljom. Meni se nije žurilo, mami možda jest. Osjećala bih da sve teže hoda i sve se brže umara.
Tada nisam znala da je stiglo ljeto i da je bilo prevruće. Nisam znala ni da plovimo gajetom iz Hvara za Bol. Samo nas troje. Ljuljuškala sam se u vodi, nije mi smetalo. Kad je ponovno čvrsto tlo bilo pod nogama, osjetila sam po majčinom smirenijem disanju. Sretna se puteljkom uspinjala do nonine kuće. Kuća je smještena visoko iznad mjesta, u podnožju brdašca odakle je pucao predivan pogled na Zlatni rat, otok Hvar, za burnih dana sve do Italije. Idealno utočište za odmor i lagane šetnje prema istoku i/ili stazom niz vinograde i povrtnjake do Dominikanskog samostana i Bijele kuće, nekadašnjeg otmjenog hotela.
Dani srpnja su se nizali i primicao se dan povratka, jer mama je željela roditi u Hvaru, bliže svom rodnom mjestu, Zoraću udaljenom dva-tri sata hoda od Hvara.
Noći su bile sve nemirnije kako se primicao veliki dan. Ali jedna noć je bila prestrašna, noćna mora izazvana teškim snom izmorila je mamu. Budila se, znojila, plakala tiho da tatu ne probudi. I sama sam se uznemirila, počela gutati vodu umjesto primati hranu sve dok me nisu uhvatili grčevi. Duga i zlokobna noć nadala se ranijem svanuću da odahnemo i mama i ja.
Kad se nada probudi na rubu snoviđenja, štipaš se za obraze provjeriti je li san ili java. –Ipak je san-, umiriš se i usudiš ponovno utonuti u „ništavilo“ koje će ti do jutra obnoviti energiju, vratiti snagu. Neko vrijeme tijelu treba da povjeruje u ljepše snove, ali…….ne, opet košmar, opet mora, zebnja koja te sledi od straha.
Ujutro je mama tatu opsjedala pitanjima. Prvo je rekla:
„Snila sam ružan son. Nikada ranije nijedan tako ružan. Znala sam snit kako me proganjaju, a ja ne mogu tarkat, nison mogla pobignit ni makac s mista. Ili son se uvukuvola u nike uske zemljane prolaze, jedva puzala, jer čim bih provala podignut glovu, udarala sam u svod. Morala son se sljubit s podom i gibat se tilom naprida. Ne vidim izlaz. Ka da sam i dalje na istom mistu.“
Dodala je: „Ponekad su mi ispadoli zubi, grozan je to osjećaj, tako stvaran. Ili bih nešto gnjecavo osjećala u ustima te nisam mogla ni riječ izgovoriti…“
Stariji su me tješili kako su to snovi koji prate fizički razvoj, rast, možda i psihički??
„Ali noćas, nikad kao noćas!“
„Vi od mene ništo krijete, osjećam to. Krijete zbog mog stanja, ko da se može sakriti od ikog nečija nesrića, pogotovo nekog bliskog? Nešto se ružno dogodilo, osjećam to u prsima, boli me, pritišće me, rec!“
„Ma umiri se draga. Sve je dobro. To je samo san. Reci što si sanjala, pričaj mi, možda ti bude lakše…“
„Ne mogu. Mama mi je govorila da se ne smije ispričati ružne sne. Ako ispričaš onda se ostvare.“
„Gluposti!“, rekao je otac.
Ali mama je šutjela. Šutjela i gutala loš predosjećaj koji ju je okovao kao led.
Neko vrijeme zatišja a onda sam imala puno posla. Nisam mogla više odugovlačiti, započeto je trebalo završiti. U noći sparnog kolovoza pomogla mi je hvarska babica, dobra prijateljica obitelji, bliska i odana mojoj majci. Kreveljila sam se kao svako novorođenče, ali što mi je gučak bio snažniji, radost u kući bila je veća.
„Kako će lijepo pjevati to derište, ima zdrava pluća“, rekla je babica.
Najljepši su bili sati u majčinom naručju dok sam sisala i spavala. Mislila sam: -lijepo je to mjesto na koje sam došla. Toliko toplih pogleda, otvorenih osmijeha, blagih dodira. Dižu me, ljuljaju, ljube u obraščiće. –
Život je bio lijep. A onda je mama otkrila da nešto nije kako treba. Da nešto nedostaje… - Kako mi se nije javila starija sestra, uvijek tako pažljiva, - mislila je. Život je odnio na sjeverni dio Jadrana pa nije ni čudo da joj obitelj na Jugu nedostaje i da nostalgiju hrani izljevima ljubavi. Tada se sjetila čudnog sna. Nije ga zaboravila.
„Snila son kako perem robu u uvali Zoraće. Vazmen robu, nasapunon je, kad krenem trljati, nastaje vir i u vrtloženju gledon kako roba nestaje. Vazmen sljedeći komad, vir opet i opet, sve nestaje. Uplaših se, mama mi neće virovot, a u gãrlu grȍp. Sve teže dišem, ne mogu udahnut ariju, varti mi se u glovi ka da me vata nesvist. Sarce priskoče. Naglo buđenje, sjedam u posteji unezvijerena, opipan tarbuh vračajući se u stvarnost i nastojin se smirit. Ti mi ujutro tvrdiš da se ništa ni dogodilo.“
Otac više nije mogao uzmaknuti. Ispričao je kako se sestrin sin igrao s dječacima dok je ona bila na poslu. Došli su do obližnje plaže i zaigrali se na mȗlu. Bilo je zimsko doba te su bili toplo odjeveni. On je imao novi kaputić. U naguravanju je pao u more. Djeca su se od šoka sledila i nitko se nije sjetio potražiti nekog odraslog. Utopio se.
Bio je moj prvi rođak kojeg poznam samo sa slika. Imam fotografije njega kao prekrasne bebe, neke iz kasnije dobi uvijek šminkerski odjevenog s toliko ljubavi i stila. Uvijek nasmijan. Nije dočekao odlazak u školu.
Život nije više bio tako lijep. Majčino mlijeko izgubilo je onaj očaravajući okus bliskosti i sigurnosti. Sve sam duže i jače plakala, često se budila u jecajima. Počeli su me dohranjivati, zaključivši da je to najvjerojatniji razlog. To me donekle umirilo, ali preuranjeno iskustvo duboke tuge nisam zaboravila.
Štȕmak želudac, trbuh;
Sôn san, snȉt = sanjati;
Tarkȁt trčati;
Nῑsȍn nisam;
Pobȉgnit pobjeći;
S mȉsta s položaja;
Uvukȕvot uvlačiti se;
Nȉki bilo koji, neki;
Glōvȁ glava;
Nãprida naprijed;
Ispãdot ispadati;
Gučak grkljan, grlo, jaki glas;
Nesrȉća nesreća;
Vazêst uzeti, vãzmen;
Nasapùnati namazati sapunom;
Vȉrovot vjerovati;
Grȍp u gãrlo osjećaj čvora u grlu;
Vartȉt vrtjeti (se);
Postȅja krevet;
Tarbȕh trbuh;
Mȗl mali gat, pristan.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.