„Sunce je zašlo, ali još će pasti“,
Kako me samo moji mrtvi lažu!
Šest mjesečina kosti će mi krasti,
A devet zviježđa držat mrtvu stražu.
Sa rukom na se, u tom mraku svetom,
Napušten, neznan, sam sa svojom Muzom,
Bit ću pod stablom s mendulovim cvijetom
I slušat Djevu s ostakljenom suzom.
Kad grožđu zrelom popucaju opne,
Kad poklope se na zvoniku ure,
A krilat Pegaz na noge se propne,
Grobu ću svome zakračunat škure!
I konačno utonut u slobodu,
Prikaze žive kad od mene odu.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.