Na klupi uz more
gledaju se dvoje
na licu se namreškali
nemirni valovi, u očima
tinja iskra od ljubavi.
Duša ko nova, a stara,
zakrpljena raširila krila
u snovima sniva
budeći u njima nemir
kad on je bio zvijezda
vodilja, a ona bila svemir
u njegovim rimama
negdje u visinama.
-Mladost sada prošlosti
pripada - kaza ona i zadrhti,
a on se oglasi milujući joj
sijede vlasi:
- Pusti dušu neka sniva
u buđenju stvarnost
može slomit krila.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.