Ivan Španjić | Uzmi i spali me u prah

Kad život otvori vrata

i kada prijeđeš preko praga,

kada kucne čas tog sata

i vidiš boga il' vraga.

Vjeruj, drugi život vrvi i tvoj duh se za njeg' sprema. Pa što ak' se srce mrvi? Tvoja duša groba nema.

Već sam rekao ranije,

a sad ponavljam se bijedan,

da gorio bih radije

negoli stao u jedan.

Da! Kada uzmem zadnji dah,

uzmi i spali me u prah.

Daleko me onda prospi,

ne bilježi moje ime.

Nek' nestanu moje kosti

i molim, zaboravi me.

I ne idi opet ondje,

slušaj što ti kaže pjesma:

nesretan sam, tužan ovdje

svejedno me nitko ne zna.

Ovdje samo patim jako

od zla i osmijeha lažnih,

ovdje duh sam ionako

gorim od svih želja praznih.

Da! Ovdje tek doživjeh krah,

uzmi i spali me u prah!