Ivana Šojat | Letač

Sanjao sam noćas da letim,
a svjetla niotkuda
pa nisam znao
čemu sam bliže:
snu ili smrti.
Tabani su mi se žarili
kao da sam gazio roj
dimom omamljenih pčela
koje probudile su se u bijes.
„Koliko li ljudi, tamo gore ili dolje,
ni ne zna da ne znam gdje sam“,
pomislio sam u mah
i suze su me spopale
od samoće koja ustostručila se
jednom jedinom mišlju
koja me je ujutro navela
da mački zamišljen, uz kavu kažem
da smo manji no što mislimo,
a veliki u boli spoznaje
da ćemo u mraku koji nas čeka
sami sebi biti svjetlila,
a duše onih koje smo voljeli
zvijezde vodilje kroz izgubljenost.
Neke čeka mrak.