PJESNIKOVI POLITIČKI I PJESNIČKI PUTOPLETI
VLADO GOTOVAC – POETIKA DUŠE – POETIKA ŽIVOTA
Uvod
Likom i djelom svjedok vremena, Vlado Gotovac svjedoči vrijednost čovjeka, pojedinca spram intelektualaca limitiranoga intelekta, bez želje da limitiranost nadrastu svojim svjesnim htijenjem. U mozaiku ljudi i ljudskosti općenito, on se ne da tvoriti sredstvom i funkcijom, biti samo nemisleći dio mašinerije glasanja. Stalnim propitivanjima okrenut prema sebi i prema društvu općenito, pjesnički je i intelektualni Nevjerni Toma. Umjetnost je kao i umjetnik sam, teška, komplicirana, prije svega višedimenzionalna i tako joj/mu, treba prilaziti u svim sadašnjim i budućim propitivanjima, kako je to činio i Vlado Gotovac.
Ključne
riječi: poetika, putopleti, politika,
princip, položaj, propitivanja, povijest, pisanje, pjesnik, pisac, prosudba.
Poetika duše – Poetika
života
Opsesivna
briga oko pjesničkog oblikovanja
iznjedrila je poetiku Vlade Gotovca. Otmjenost - dostojanstven odnos spram
kobi, sublimacija zbilje – asketski uvjeti – amorfni elementi, sustavom pauka
konkretiziraju tananu, lako razorivu cjelinu u snažan dojam osjetilnog,
perspektivu, vizualizaciju i složen koncept mreže riječi, sustava pojedinačnog
i cjelovitoga značenja. Lutanja intuicije
iznjedrila su lucidnu, misaono refleksivnu poetsku prosudbu senzibilne osobe
koja nas svojim izrazom ne ostavlja ravnodušnima, tješi nas i hrabri riječima: I patnja dosegne svrhu kad se preda tajni, a
ne zaboravu svijeta.
Sve postoji i bez nas, ali s nama, u trenutku
prepoznavanja mogućeg oblikovanja novoga, postaje sadržajni izazov. Dekonstrukcija oblikovanog sadržaja
zahtijeva semantičku zaokupljenost istraživača/analitičara, samoprocjenu rješenja enigmatske
pustolovine sadržajne jezgre odnosa povezanih riječi i metajezičnih konotacija. Sublimirani moralni, etički, pjesnički
doživljaj ne dopušta poniznost niti onda, kada o njoj pjeva. Ona je tada izraz
gospodstva ignorirane muke nadrastanja svega što osobu ili trenutak unižava,
onečovječuje.
Naglašena
intertekstualnost, neskriveno nastojanje otkrivanja početnih nadahnuća, onih
koji su tako zahtijevan duh mogli pokrenuti, ali i doživljaj neke prepoznate
istosti htijenja različitih osobnosti u potrazi za novim proniknućima, veza i
odnosa dominantnih univerzalnih pojmova koje duh u umnoj i duševnoj vrtnji kao
dugo skrivani predmet, pukotinu ili skrivenu spilju, iznjedri. Nezaustavljivom
pijavicom proživljeno biva razlomljeno, pomaknuto, uništeno da bi razornost
otvorila novo viđenje prastarih civilizacijskih temelja i tvornim elementima
riječi sazidao nove poetske kule. Tek su poneka malena vrata otvorena i
mogućnost traži hrabrost i znatiželju da se zaviri u ono iza.
Hermetični sadržaj odolijeva i samo dostojanstveno
traženje bez zadnjih misli ponudi duhovno
prepoznavanje univerzalnih, ali i jedinstvenih pjesničkih, tjeskobnih bolnih
katarza pronađenih riječi, sintagma koje opstaju kao pjesnički spomenici
cjelokupne civilizacije tragova duhovnosti. Oksimoron postojanja: slobodni zatvorenik u gospodstvu poniženosti
dostojanstveno pjeva svoju osjetilnu viziju svijeta.
Tolerancija,
odgovornost, prihvaćanje različitosti traži višu razinu razvijene čovječnosti
koja ne zapinje na primitivnim prizemljenostima, nego na stazama humanizma
strpljivo prosijanih riječi filozofa i pjesnika stvara poetiku osluškivanja
skrivanog i poniženog Čovjeka, ušućivanoga
pjesnika, umjetnika, mislećega čovjeka.
Odvojen od svoga naraštaja kirurškom oštricom političke nepodobnosti,
punih šesnaest stradalničkih godina, gdje se sustavno brisao i priječio svaki
stvaralački trag, onaj ostavljeni, ožiljkom utisnutim u lica nacije, do
onoga u nastajanju… zatrpavao se stvorenim rukopisom, okužen onim Nepodoban,
vraćao se u sigurnosni okvir stvaranja i stvorio djelo kojemu se sustavno
vraćamo potražiti izazov sazdan riječima i misaonu prosudbu vlastitih
nedoumica, pomoć filološkoj i znanstvenoj spoznaji konkretnih tema i oblika.
S osobama / djelima Vlade Gotovca živimo, udaljavamo se i u ciklusima komuniciramo.
Jedan od cikličnih povrataka je i ovaj rad nastao ponovljenim čitanjem
započetim na Blagdan sv. Ante 13. lipnja 2020. godine. Urednica Jelena Hekman
napisala je nadahnuta piščevim rukopisom: Misliti
srcem, dušom, ma koliko nam se to činilo jednostavnim, nije lak put prema
vlastitom prepoznavanju, ali je jedini mogući da se oslobodimo patnje besmisla.
Konačno, u neizrecivom, u trajnom iskušenju, oblikuje se smisao i ostvaruje
toliko nam potrebna ljudskost. (Poetika duše. Nakladni zavod Globus,
Zagreb, 1995., 10. str.)
U djelu Princip djela 1966.-1968. piše: Oko malih ljudi s velikom dušom pletu se bajke; oko velikih ljudi s malom dušom pletu se povijesne činjenice; oko velikih ljudi s velikom dušom plete se čovjekov usud.
Budućnost
je samo položaj izgubljenih i nepoznatih riječi
Podnaslov je preuzet iz
zbirke pjesama Crna kazaljka i zvuči kao izazov promišljanju funkcije i
značenja riječi. Trenutak kada odabrane riječi uobliče tekst koji postaje
svjetlost ili pad u tamničarevu omču. Ta traženja i otkrivanja značenja najčešće
samo upućivanja i moguće analogije ponuđene kao ključevi metafora. (Crna
kazaljka. Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1991.71.str.)
U pjesmi Poredani lonci piše: Pjesma je čin koji razlikuje riječi od
vremena / i tvari. (70. str.), a onda o „odstranjenoj generaciji“ i o
svemu, svim nastojanjima za promjenom koje je stihom izrekao: S godinama je sve u kazališnoj rupi završilo.
(Naša odstranjena generacija) U pjesmi posvećenoj književniku Petru Šegedinu
poslije operacije glave govori: Ovaj je
susret, Petre, pomiren s vječnošću: Jezik u kojem se prsa hlade... i U
hrvatskom jeziku smrt se neopazice javlja; / Smrt i tako nemoguća književnost. U
pjesmi S moga popisa: Šutnja je unutrašnjost mojih riječi, a onda
u drugoj označenoj neimenovanoj cjelini: Svagdje je neki neosvijetljen kraj. Fatalni zrak. Iznevjerena učenja.
Utvare. Odraz beznađa, događaja, društvene zanemarenosti, nevidljive sile i
efekt provokativnog okruženja izražen suprotnim rezultatom – kristaliziranom
mišlju stvaranja: Šumi nevidljivi
trenutak – uporaba praznine. Misao ranjenog bića koje niže riječi u smisao
kao dovršeno promišljanje o domovini: Htio
sam nešto učiniti za domovinu, / Ali probudio sam se / Izgovarajući slučajne
riječi... / - Bolje sanjati, nego biti budan za Hrvatsku; / A najbolje je to ne
otkriti.
Kada
govori o sebi i svom stvaranju u tekstu Bilješke
iz Lepoglave kaže: Moj trag je rad
noćne vedrine, a o trenutku svoga zatočeništva: Epska situacija / u jednom lirskom času pa nastavlja: Kad riječi ispune svaki prizor / U kazalištu
jednog trenutka, kao i Vrijeme ne
prekida šutnju, / Koja nas uporno vodi. No, u tišini, u letu bez riječi,
letu iz šutnje, ipak: Pjesnik postavlja
granicu beskraju: / Trenutak slučaja i trenutak užasa. Vraćajući se iz
općega u osobno za sebe kaže: Ja čupam
usput travu, na smrt čist / U radu snenom to nastaje moj rukopis; / Ali završni
trenutak je u starom miru. // I ma kako bilo tu, ja moram dalje. (Nastanak
rukopisa u šetnji.)
Mogu
li riječi učiniti više?
Mogu li izraziti: Siromašnu jasnoću stradanja? (35. str.)
ili Cvrčkov dan za najavljenu patnju? Ili
Tamu u kojoj je svaka riječ / Nekom oduzeta. Vladine su riječi: skloništa, nevini pravac, nešto zaboravljeno, bačeno, izgubljeno, ono
što je dovoljno izdržalo, / Da bi se ponovilo...
U pjesmi Pisanje i patnja drugih Vlado priznaje:
Pristajem zbog pjesme na zavjeru s
jezikom, / do besvijesti; // Na sat koji uznemiruje moju slobodu kazaljkama. Podnaslov Mogu li riječi učiniti više? je preuzet iz zbirke Crna
kazaljka (27. str).
U zbirci Zabranjena vječnost (1987) napisanoj u
Lepoglavi između veljače 1982. i siječnja 1984. su stihovi: Pisao sam pjesme kad se riječi / Nisu mogle
držati nikakvog reda. // Morao sam nešto reći i zato preći / S jedne na drugu
stranu trenutka. // Sve je za pjesmu bilo u prolazu: / Vjetar je poznat po brdu
s kojeg dolazi. Nove sintagme, nova značenja, snaga izražajnih mogućnosti
hrvatskoga jezika, za Gotovca su konstanta i kontinuitet. Posvećenost izrazu,
oblikovanju susreta riječi i iskre koju prouzroče, ali i čitavih priča
stihovima ponuđenim, paradigmi trenutaka – slučaja sadržani su i u naslovima. Ušutkajte pjesnika, jer... što sve
pjesnik može, a po Vladi i mora, ako je pjesnik? ili ako mu je sudbina: biti
pjesnik. Slučaj je najviši oblik /
savršene nazočnosti u ništavilu (Razvijanje aforizama) i Htio bih da me čujete (1. stih) / Nesreća se gdje bilo pojavljuje, šuteći...
(16. stih), a *Epilog kao pukotina –
pjesma.
U zbirci Čekati
sjevernije (Tišina – Svemir – Ništavilo) kaže: Možeš poderati papir bijeli, (...) ali ne sudbinu. Nastavlja: Smrtna gramatika tame sklapa okrugle „oči“,
a Crna vitrina s tišinom dragocjenosti
(...) kao ukletim senzorima snima i: Riječi
gube trag, a vitrina blješti u halucinaciji, na kraju pomireno,
rezignirano: Hrvatska nema izgleda bez
podzemne radionice.
Na ponovljeno pitanje: Mogu li riječi učiniti više? Dan je odgovor u mnogim njegovim
tekstovima, izdvajam samo neke: Samo još
neupotrijebljene riječi (...) Samo daljina preostala u riječima (...) Uzvišena
dubina nestalih prizora, jer: Njima
je pjesma ostavila / Cijelu zoru nad mjestom propasti. Što mogu riječi? što
može pjesma? zna ljudski rod od pradavnih vremena. Ritmizirana zazivanja,
molitve, poslovice, epske pjesme, dramsko kazivanje u sublimiranom izrazu
slučaja (jednoga, dva, tri...) kazališta dramatiziranih slučaja. U pjesmi Slučaj nevinoga Vlado govori: Nevine riječi su samo / ponos slučaja (...)
čudovišta usnule lucidnosti. (21. str.) Čudovišta
usnule lucidnosti možemo povezati sa stihom iz pjesme Ironija teme (18. str.) kao: unutarnja
ekspedicija. (...) Slučajnosti su dosegle svoju nepomičnost (17. str.), naglašava: Nikada me neće ušutkati općenitost kruženja i sjene (20. str.). Nitko ne zna što riječi donose (...) a
odluka je smo čudna prilika (26. str.)
Riječi mogu, ali ishod moći stvaranja i odluke da ju s drugima dijelimo,
mogu prouzročiti Slučaj. Svega
svjestan do zadnjega atoma cijelog svoga intelektualnog obzora, raspravlja sam
sa sobom, poetski naravno, donosi odluke, a mi uočavamo prepoznavanje s
Ujevićem, njegovim strahom, razumijevanjem i ohrabrenjem jer: Ne boj se! nisi sam! / Ima i drugih nego ti
// koji nepoznati od tebe žive tvojim životom... (Tin Ujević, Pobratimstvo
lica u svemiru.)
U Lakoći neshvatljivog (1967) naglašava tamni sjaj interpunkcije (metajezični
doživljaj) i o slučaju koji je opet
neponovljiv, univerzalnost proživljenog trenutka koji brani i čuva: Da protuhe mi nismo / Kad smrad i zarazu ne
raznose, a upozorava na već često viđeno i spoznato: Od ulične buke zemlja ne postaje veća. Igrajući se riječima, a
nudeći osobni doživljaj prevođenja u metaforu življenja, na naizgled
jednostavan i slikovit način govori o ulogama u kazalištu svijeta. Kompromisi
na koje nas upućuju, osamljenost koja nam je potrebna kao zrak koji dišemo,
jezik koji je na vrhu naše ljestvice dostojanstvenog pripadanja Zemlji i
podneblju, shvaćanje prožimanja i potreba podizanja osobnih limita znači
stvarnu, tvarnu hranu intelektu. Pa, da ne bude zabune kako se nismo razumjeli,
Vlado definira stvarnost u pjesmi:
Ljudi
mogu kao ribe
Ljudi mogu kao ribe: biti
S jednim svijetom u drugom svijetu.
Oni mogu živjeti u jednom svijetu,
Gledajući drugi svijet iz njega.
U svijetu koji tako gledaju,
Svijet je u kojem žive kao ribe.
Ljudi, također, mogu imati ribe,
Koje ih gledaju iz svog svijeta.
I oni mogu gledati ribe,
Gledajući drugi svijet u svom.
U Dnevniku duše (Razvijanje pjesme): Oblik je najpotpunije objašnjenje zbivanja:
kao njihova unutrašnjost. – Točno tumačenje, to je točno oblikovanje: tvar i
priviđenje, gdje nastaju ruže našeg zviježđa. Intertekstualnost, pjesnički
dijalog sa suvremenicima ili onima koje je vrijedno prepjevati, ne dopustiti da
se zaboravi, otvoriti nove putove interpretacije, napomenuti one koji su
pomogli svojim poetikama, filozofijom, htijenjima i iskazima, svojim hrabrim
odlukama: ponuditi se svijetu svojim poetskim spoznajama. Gotovac je jasno
naznačio tko je bio vrijedan njegovih promišljanja, tko je naveo neku slutnju,
lutanje i traženje na konačan oblik, koji su sve umjetnički svjetovi gradili
tog našeg iznimnog intelektualca. Trpio je pod stalnim udarima prizemljaša, ali
i svi oni koji su se usudili biti mu blizu, više nego je društveno poželjno,
trpjeli su. U pjesmi Čekam riječi u
međuvremenu jasno autobiografski progovara, a u ovom tekstu naglašavamo samo
nekoliko stihova / rečenica: Duboko, pod
brazdama komercijalne plovidbe, / gdje u pjeni šumi vrijeme – i drugog svijeta
/ Visina i sjena... – rječnik je samica. // Naglo poletjevši u ponor - /
Odjednom ne znajući dalje, / Ne znajući više... / - U ralje - // dok svako
svojom stranom nastavlja (...) Pjesnik čeka odsutne riječ, na mjestu u međuvremenu, jer njegovo mjesto je privremeno, a u budućnost
doprijeti može Riječ: I „poderana tako
doprijeti možeš do samog milosrđa Božjeg“ U zagradi Zadušnica, a posljednji stih:
Moje je mjesto privremeno, a zemlja nijema. (159./160. str.)
U zbirci Pjesme oduvijek (1956) U pjesmi Pjesma uvijek u sebi dobrog (1) pjesnik
asocijativno spaja poznato, naučeno, uočeno spoznato. Tako je mjesec pronađen u starom željezu / vrlo
tanak od klizanja po nebu / i od djece svinut, a tajna šaka i gnjata Sizifom posvećena, pjesnik zapravo analizira
sebe, ali i pjesništvo, jer pjesnik začuđen mjesecom (snažnom metaforom), onim
trenutkom koji dubinom prođe otkriven
začuđen (tebi), a ti, svaki ti koji snuješ pjesmu slavu mukotrpnu zaključiti uvećano (...) Ako samo listamo stranice
i zastanemo čitajući naslove, pokušavajući dokučiti razloge takvih naslova, a
već ponešto znamo o Gotovčevu pjesništvu, ne možemo ne osjetiti tu prisnost s
nekom vrstom povjerenja i kao da smo u prijateljskom razgovoru kojemu se osoba
potpuno prepušta s povjerenjem. Priznaje strah, strah, strah i sintagme
uobičajene u povijesti književnosti, teme koje su mijenjale svijet globalno,
društveno i sociološki. Bitke, noćne priče prestrašenog i zločin, a onda Penjač i uskrsnuće (Lazarevo pjevanje):
Iz dubine mraka prognanika (...) Uzeh za dužnost da vas obavijestim / O
nužnoj ispovijedi: / Vas, koji ste ravnodušni / I kojima se nitko ne obraća; /
Koji dižete sjekiru / - A niste krvnici! – Gotovac povezuje izniman
kršćanski trenutak u kojemu se potvrđuje posebna moć Isusova, neophodna onima s
nepovjerenjem da povjeruju, ali i onima koje beskrajno voli, da ih utješi i Lazar se vraća. Simbolika toga
trenutka sadržana je u pjesmi i izravno
povezana s cjelokupnim Gotovčevim životom, kušnjama, spoznajama, povratkom u
govorenje (u zabranjenu javnost) u kojoj on profesionalno egzistira, sa snažnom
potrebom za upućivanjem, otkrivanjem, promjenom, utješnim stihovima koji su, za
one koji pate, neminovno sudbinski određeni. U tim svojim traženjima i
pokušajima osmišljavanja drukčije svakodnevice, prozaične, prosječne on piše: Da uzmognem živjeti mirno / Čuvam svoj
smijeh / I dan posvećen vidovitosti svojoj / I šutnji bližnjih (...) Da
uzmognem živjeti pravedno / Negdje / U prisojnoj krajini samotnjaka. Na ove
stihove možemo dodati prvi stih s opkoračenjem iz pjesme Povratnik: Gledaj me plačnog,
ti sramotna bojazni pred čovjekom! A nedvosmisleno značenje uloge
pjesništva on kaže: Ti pomozi, nepotrebna
ruko, / da stavim svoju glavu u oblake - / meni, koji sam te s poštovanjem
gledao i nosio jer Moraš svakako prije smrti izdati biografiju / s esencijom
svih gubitaka i dobitaka, / kao jesen malog vrta na akvarelu. (Pjesma uvijek u sebi dobroga (2)).
U pjesmi Noćni rad je stih: I tako opasnog rada na svojoj smrti,
zatvara cjelinu Pjesme oduvijek. No,
pretposljednja pjesma je sublimirani sažetak jednog životopisa, jednog
prebivanja i opstojanja, neizmjerne vrijednosti poezije, jednog od mogućih
načina prepoznavanja stupova na koje se može nasloniti misaonost širokog spektra
obrazovanja, posvećenost umjetnosti i tvarnog interdisciplinarnog razumijevanja
paralelne stvarnosti, fluidne, tanane, osjetljive, morfičke, a ipak postojane i
jasne (osobno dimenzionirane na 51. str.).
Prebivalište
kad sam nastojao pjevajući izgubiti
prebivalište
golubovi su pokazali moćniju mudrost
svakog nebesnika
(kad ih obuze ljubav)
kad sam nastojao pjevajući izgubiti
prebivalište
zreli plodovi pokazaše sigurnost
podajući se preobražaju
(kad ih ispuni slatkoća)
kad sam nastojao pjevajući izgubiti
prebivalište
lice iznad moje sudbine nije bilo moje
- Svijet
omogućuje pjesma
U zbirci Opasni prostor (1961), cjelini Jedan alkohol, u pjesmi Ars poetica II. Dobrota i ljepota sastaju se u poeziji, jer ona je / najvidljivija / za
druge. // To je najvažniji razgovor što ga ljudi vode, (...) Pokušavajući da
pjesmu uzmem kao nužan oblik (...) Ja volim svako gibanje u pravom elementu.
U IV. Dijelu iste pjesme govori o
tomu koji su preduvjeti neophodni da bi nešto mogli razmatrati kao poetsko:
Ako
smo puni nastojanja, pomiješanog s nešto prezira,
Da
pjesmom točno, jasno izrazimo svoj duh,
Trebamo
pod točnošću razumjeti samo one riječi, onaj
način,
Što
je prostor na kom se odvija život stvaran, opravdan,
našom
snagom, našim duhom.
(...)
A
prezir čuvajmo za ono što nikad ne mijenja svijet,
Jer
to ne može biti pjesma, nego uvreda.
Ako
smo puni nastojanja da i naše vrijeme ima svoje
Pjesnike,
Moramo
potražiti njegovu opasnost.
Tako
će se roditi snaga iz koje možemo nestati –
Snaga
jedina jaka za pjesmu.
Stihovi napisani na 57. stranici
zbirke Opasni prostor ponovljena su
pitanja s kojima pjesnik Vlado Gotovac sustavno živi, promišlja, po tko zna
koji put, vrti i prevrće misli koje ne daju smirenja, nego traže nove potvrde u
doživljajnom pjesničkom, rječničkom obilju mogućih izraza za „isto“ ili
„slično“. Približiti se, moći uobličiti i točno, a ipak pjesnički fluidno,
izraziti grebanu pa zacijeljenu dušu. Pjesnik ispituje svoju svrhu, svoje
značenje u danoj mu mogućnosti življenja, duhovnog proživljavanja i
preživljavanja: Ispitujući svoju zadaću
po efikasnosti svoga djelovanja na cjelinu, mi određujemo svoju odgovornost. (Poetika
duše. Tijek odnosa IV., 1965. str. 179.)
Djelo je pravo čovjekovo vrijeme –
ne život.
U djelu Poetika duše,
poglavlju XV. Djelo, Vlado Gotovac je napisao riječi zaključnog
podnaslova: Djelo je pravo čovjekovo
vrijeme – ne život. Život, koji je iznjedrio cjelokupno njegovo napisano,
objavljeno i dostupno stvaranje riječima i jezikom koji mu je uvijek bio na
prvome mjestu kao simbol slobode, bio je prepun prepreka, omalovažavanja,
poniženja i trpljenja. Sve nedaće nisu mogle zaustaviti dušu nadahnutu
čovječnošću i humanizmom.
Malo je kojega našega književnika oblikovalo vrijeme povijesnih
krivotvora u tolikoj mjeri i s toliko uhodničkog žara. Dokument vremena,
književnik i mislilac Vlado Gotovac, njegov lik i cjelokupno stvoreno djelo,
nadopunjujući se pojavnošću u Razvijanju sjećanja daje izjavu stihovima:
Kad sam nastojao pjevajući izgubiti
prebivalište / golubovi su pokazali moćniju mudrost svakog nebesnika…
(Prebivalište) Usklađen s mišlju: Vi
morate krivotvoriti povijest, kako bi za vas svjedočila, morate poricati
vrline, da ne bi zasjenili vrline vaših
idola i ideala…(F. Nietzsche), osobnim životom Gotovac svjedoči: Uhapšen sam 11. siječnja 1972. Vi niste
prosvjedovali. Osuđen sam (iste godine)
na 4 godine zatvora. Vi niste prosvjedovali. Zabranjeno mi je svako javno
djelovanje na 7 godina. Vi niste prosvjedovali. Izašao sam s robije 11.
siječnja 1976. (izdržavši cijelu kaznu).
Od tada, pa sve do danas (1981. aut. nap.), nisam se uspio zaposliti. Vi niste prosvjedovali. U srpnju 1980.
protiv mene je pokrenuta istraga, koja još traje. Vi niste prosvjedovali.
Godine 1972. osuđen sam zbog svojih legalno objavljenih tekstova. Sada je
protiv mene pokrenuta istraga zbog razgovora što sam ih vodio s inozemnim
novinarima koji su te radove publicirali… (Vlado Gotovac).
Vlado Gotovac rođen je u Imotskom 18. rujna 1930. godine. Osnovnu školu
pohađao je u Prnjavoru (BiH), Župi Biokovskoj i Lovreću, a gimnaziju u Imotskom
i u Zagrebu gdje je i maturirao (Klasična gimnazija). Diplomirao je filozofiju
na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Svojim političkim i novinarskim
radom ostavio je dubok trag u suvremenoj hrvatskoj političkoj povijesti.
Istupima i radovima od ranih pedesetih godina Gotovac je neumorno zagovarao
ideju slobode, prava čovjeka pojedinca pozivajući na moralno preispitivanje
društva.
Šira hrvatska javnost pamti ga ponajprije kao političara netipična za
hrvatske prilike. Vrstan govornik, kojega nisu pratili skandali i gospodarske
malverzacije. Iako politički angažiran više desetljeća, u Sabor je ušao 1995.,
prvo kao zastupnik HSLS-a, a potom LS-a. Jedan je od osnivača HSLS-a, prve
registrirane političke stranke u Hrvatskoj, Gotovac je u toj stranci djelovao
do konca 1997. godine. Kao jedan od njegovih istaknutijih nastupnih govora
ostat će zabilježen onaj na 6. izbornom saboru HSLS-a 1996. godine kad je
izabran za predsjednika HSLS-a. Ističući tada da se HSLS obraća svakom Hrvatu,
Gotovac je naglasio: Ne dopustite da nas
bilo tko uplaši! Ne bojte se, Hrvati, ovo je naša zemlja i mi u njoj imamo
pravo vladati kako mi hoćemo!
Od 1955. do uhićenja 1972. godine radio je kao novinar i urednik na RTV
Zagreb. Zbog političkog angažmana početkom sedamdesetih godina komunistička ga
je vlast osudila na četiri godine zatvora koje je odslužio u Staroj Gradiški i
tri godine gubitka građanskih prava. Istodobno mu je oduzela i pravo da se
zaposli u državnoj službi te da objavljuje svoje radove, odnosno da javno
nastupa. Zbog intervjua Švedskoj televiziji 1977. u kojem je ponovio svoje
poznate humanističke stavove protiv totalitarnosti, ponovo je bio uhićen i
1982. osuđen na dvije godine zatvora koje je izdržao u Lepoglavi, i s četiri
godine gubitka građanskih prava. U zatvoru je nastavio pisati, a vodio je i
zatvorski dnevnik koji je objavljen 20 godina kasnije (Zvjezdana kuga, 1995.). Nakon izlaska iz zatvora objavljuje knjige:
Moj slučaj, Zabranjena vječnost i Znakovi
za Hrvatsku, a 1995., sedam svezaka Izabranih djela. Za predsjednika Matice
hrvatske izabran je 1991. i na toj dužnosti ostaje do 1996. Objavio je ukupno
14 pjesničkih zbirki, od kojih je prva Opasni
prostor tiskana 1961., te sedam proznih djela. Njegov desetogodišnji
politički put može se sažeti u njegovu vrlo omiljenu rečenicu: Hrvatska da, ali ne bilo kakva. Umro
je u Rimu 7. prosinca 2000.
Ideju svoje Hrvatske živio je u svojim djelima svim svojim bićem.
Hrvatski jezik, osnažen nadahnućem intelektualca Vlade Gotovca, ponosno cijelom
svijetu govori toplinom uma i dobrote, poetikom života – poetikom duše.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.