Luka Katančić | Napokon vani

Konačno sam vani. Stražnjim nogama dodirujem pod, a prednjim sklapam šape u amen. Slina mi je navrla na crne desni. Napokon sam slobodna; konačno sam vani.

Bila sam najmlađa od triju sestara. Naša zlatna dlaka zaslijepila bi svakoga odbljeskom sunca tko bi nas došao pogledati na farmu i na njezine prostrane poljane kojima smo trčkarale neopterećene kao i sva djeca. Tek nekoliko dana stara najslađa sam bila. Barem su mi tako tepale majka i sestre s kojima sam u društvu činila tronožac. Zajedno smo sisale, a ja sam uvijek prva dobivala priliku okusiti slatko majčino mlijeko. Pohlepno sam ga pila ne mareći za glad sestara. Nesvjesno, ali zadovoljno. 

Već nakon nekoliko tjedana boravka na livadama farme koja je samo desetak kilometara bila udaljena od najbližeg sela, kada sam već upoznala Sunce svojim smeđim očima i okusila kišu svojim jezikom, pojavila se obitelj koja je bila odlučna „nabaviti psa“. Tako su to nazivali, pomalo grubo, nalikovalo je na kupnju novih cipela. Zaustavili su se ispred moje kućice i pružili ruke da im prepoznam miris kako bi se sa mnom upoznali. Bila je to imućna četveročlana obitelj. Prepoznala sam to po odjeći koju su nosili, po neizlizanim potplatima i gordom i robusnom zvuku automobila kojim su došli. Ruke su im mirisale po lavandi, a vratovi na jabuke. Otac obitelji je bio visok, pomalo prosijed s malim ušima i širokim nosom. Između vrha nosa i gornje usne mu se nalazio pravilan trapez kojim su se njihale dlačice brkova. Dubok glas otkrivao je da je upravo on autoritet, glava obitelji, pater familias, čovjek o kojem bi i moj život mogao ovisiti, čovjek na čija bi leđa mogla pasti briga o meni, sitost moga trbuha i krijepost moje žeđi. Naravno, ukoliko me izaberu. Majka obitelji je više bila zainteresirana za djecu nego za mene. Crna kosa joj je padala sve do ramena koja su se slabašno uzdizala iznad prćastih grudi. Neprestano je ispitivala djecu sviđa li im se pas, misle li da je njegova dlaka lijepa… Zalajala sam: „Ja sam žensko i ime mi je Nela! Zar ne znate pročitati drvenu pločicu pri vrhu moje kućice? I nisam samo pas! Ni ja vas ne nazivam samo čovjekom!“ Lavež ih je prestrašio. Pogotovo djecu. U istom trenutku sam zažalila što sam pokazala svoj bunt tek začuvši riječi koje su mi zasmetale. Bilo mi je žao i stoga jer sam željela upoznati grad, a ova obitelj je bila jedna od rijetkih koja mi je to mogla omogućiti. Cviljenje mi se otkinulo u znaku želje za oprostom. Majka im je predložila da otiđu pogledati nekog drugog „psa“. Prigrlivši djecu spremala se okrenuti i otići. Otac se pridigao iz čučnja i rekao: „Ne! Ja želim nju.“ 

Čim sam to začula nalet sreće me natjerao na skakutanje na mjestu, rep mi se razmahao kao travka na jakom vjetru; gotovo sam se cijela zaslinila. Mislila sam da je to najsretniji dan moga života. Upoznat ću grad, moja obitelj će me hvaliti svakome, maštat će o mojim pustolovinama, poznanstvima, ljubavima… A ja ću svome novom Ocu služiti na ponos. Izrast ću u lijepog i pametnog psa, poslušnog. Maniri će mi biti kao u onog gospodskog. Bit ću tiha noću i zaigrana danju.

Prije no što su me posjeli u svoj džip s pogonom na sva četiri kotača, otišla sam oprostiti se s majkom i sestrama. Bio je to iznimno emotivan rastanak u kojem su se miješale suze i repovi, izmjenjivali plač i osmijeh, pozdravi i obećanja. Obećanja da ćemo se susresti i nadoknaditi vrijeme koje provedemo odvojeni. Ma gdje bili, na kojem kraju svijeta, živi ili mrtvi, u ma kojem stanju, položaju, osjećaju, prepoznat ćemo se po očima i ponovo ćemo se okupiti. To smo si obećali. Još uvijek se sjećam zadnjeg majčinog jauka prije nego li smo krenuli širokim neasfaltiranim putem i stezanje u srcu koje sam osjetila. Sebi sam obećala da neću žaliti, da neću požaliti. Znala sam da nije željela da idem, da me još želi za sebe, jer sam još bila mala i naivna, i trebala sam njenu pomoć. Ali i ona je znala da me nije smjela kočiti u ostvarenju snova, da me samo trebala prepustiti životu kao papirnatu lađu niz nabujalu rijeku.

Život s novom obitelji je bio i više od onog što sam zamišljala kad sam se rastajala od svoje obitelji i farme. Kuća im je nalikovala na dvorac. U žuto obojena, imala je dva balkona između kojih se nalazila polukružna soba s velikim prozorima nad kojom je visjela ogromna balkonska terasa. Silno dvorište iza kuće je bio moj teritorij. Ondje sam provodila većinu vremena loveći leptire, loptu, štap, ili samo trčeći ukrug. Moje igračke, osim bijele gumene kosti koju sam neprestano sažvakavala, bile su razbacane po cijelom dvorištu pravokutnog oblika u kojem se nalazilo nekoliko stabala jabuke oko kojih su u proljeće oblijetali bumbari. Igre je bilo napretek, kao i hrane, pića i onih ukusnih psećih kolačića.

Nisu me dresirali jer su vjerovali u moju dobru narav, mirnoću, a moja ljepota ih je obdarivala nekom čudesnom samouvjerenošću kada su se nalazili u mojoj blizini. Susjedi su posjećivali Oca samo kako bi me upoznali i razbili iluziju o mojoj ljepoti o kojoj se toliko pričalo. Nisam se zbog toga umislila. Naravno da mi je godilo, ali sam ostala vjerna onome što mi je majka govorila, a što tada nisam razumjela. Još se sjećam prvog puta kada mi je to rekla…

Bilo je vruće. Sunčeve zrake su se prolile po vinogradu iznad farme i majka i ja smo ležale u travi ispruženih jezika. Hladile smo se. „Mama, što ako se jednog dana izgubim u gradu?“ upitala sam je kao da sam već unaprijed znala da ću živjeti među visokim zgradama koje bi sjenčale obasjanu put Sunca koje me tada topilo. „Ne pokušavaj ovladati svijetom, već samom sobom. Znaj svoje mogućnosti!“ Odgovorila je zamišljeno i razgovijetno, a meni potpuno nerazumljivo. A sada sam shvatila.

Ljudi su zaposleni. Čak i kada ih gledamo iz daljine čine nam se kao gomila mrava koja uvijek nekamo žuri, juri, u gužvi je i strci. Nije mi smetalo ispočetka što su se djeca sve manje sa mnom zabavljala, ni što me Otac počeo izvoditi u šetnju jednom mjesečno. Opravdavala sam njegovu zaposlenost, njegov gubitak volje za druženje sa mnom. S vremenom ljudi su izgubili interes za mojom ljepotom kao za ornamentiranom šalicom iz koje se kava pije po stoti put. Pa nije ni prvi zalogaj jednako ukusan kao i zadnji. I preko toga sam prešla. Ionako mi moja ljepota nikad nije vrijedila koliko maniri koje sam stekla prebivajući u ljudskom društvu. „Pametan pas“, rekli bi svi. Nadala sam se da će opet doći razdoblje kada ću im postati zanimljiva, kada će netko od djece povikati: „Nela, hvataj!“ Nadala sam se…

Što sam bivala starijom, to su me manje primjećivali. Nisam bila toliko stara da nisam mogla hvatati, trčati i skakati. Ali kao da su oni pomislili da jesam. Malo po malo stražnje dvorište zamijenio je kavez iz kojeg sam izlazila samo letimično, iz kojeg je pomisao na igru postao puko maštanje. Moj dom je postao moj zatvor, moja kućica tamnica. Bez presude sam bila osuđena na doživotno ropstvo okovima svezanim oko vrata u obliku povodca. Izmjenjivale su se sezone, lišće je opadalo pa raslo, a mene nisu puštali van.

Bojala sam se da ću umrijeti u tom kavezu, a da nitko neće uočiti. Voda i hrana su se izmjenjivale svakodnevno. Kao da je to bilo dosta…Meni je trebao dodir, šapat, kupka, bilo kakav znak pažnje. Koja je bila moja svrha u tom kavezu? Ljubimac im nisam bila. Više me nisu izvodili u šetnje, u park, ili me zvali na igru. Nisu. Ja sam im bila bivši ljubimac. A jesam li možda bila pas-čuvar? Pa koga bih mogla zaštititi kad je ograda kaveza sa svake strane bila toliko visoka da je ni najbolji skakač uvis ne bi mogao preskočiti. Ja sam bila samo trofej. Pokal u žičanoj vitrini.

Dlaka mi je počela opadati, lavež mi je promukao, noge su mi zakržljale toliko da sam se jedva mogla podići. Sve sam slabije pamtila, sve rjeđe jela, obavljala sam nuždu bilogdje, a krpelji su se gostili mojom već anemičnom krvlju. Poživjela bih ja još dosta godina da mi nisu to učinili. „Ovladaj sobom.“ Prisjetila sam se majčinih riječi. Ali kako sada? Već se nalazim na rubu i noge same koračaju prema provaliji. Odustala sam. Odustala sam od sebe! Što napraviti da mi život ponovo dobije smisao? Što uraditi da odagnam misli kako sam potratila život na prezentaciju divote zlatnog krzna bezobzirnim ljudima koji nisu bili vrijedni pogleda na nj? 

Jedne večeri nebo je bilo neuobičajeno bistro. Mlađak je oštrim krajevima rastjerivao plašljive oblake. Ljudi misle kako psi i vukovi laju i zavijaju na mjesec iz čiste razbibrige. Lajanje i zavijanje je zapravo pokušaj da otpuhnemo nebesku svijeću kako bismo zaspali u blaženoj tami. Pred mojim kavezom pojavio se…ne znam kako mu je bilo ime, no bio je mužjak, bio je pripravan i željan - sve što je meni bilo potrebno. Meni nije smetalo što je bio crno-smeđi mješanac, a njemu nije smetalo što sam bila dvostruko starija od njega, i dvostruko korpulentnija. Jedva je ušao u moj kućni pritvor. Okrenula sam mu leđa i prepustila se… Nije dugo trajalo…

Prošla su tri puna mjeseca i na svijet sam donijela četiri nova života, živote koji će u sebi nositi dijelove mog avanturističkog duha, živote u čijim srcima je zapisana maksima: „Ovladaj sobom“, živote koji će, nadam se, poletjeti van iz ove krletke. Otac ih je odmah nakon rođenja odveo promrmljavši nešto o odvratnim mješancima. I nikad ih više nisam vidjela. 

Jutro je. Čujem korake po stepenicama. Pete udaraju o keramičke pločice pravilnim odjecima. To je Otac u sakou, košulji i trapericama, spreman za posao. Spušta se do kaveza i gleda me u oči. Razočaranje i bol prolete mu zjenicama te ih preplavi nijansa završetka. „Oče?“ zalajem. Ne dobivam odgovor. Sjeda u auto i odvozi se niz ulicu.

Pronašla sam smisao kroz pogled iz kaveza. Koliko nebrojenih dana kazne provedenih u zatvoru bez počinjenog zločina! Skočim na ogradu i zaustavim se na trbuhu. Prednje noge mi dotiču prostor izvan kaveza. Napokon! Poduprem se stražnjim nogama te ju preskočim sasvim. 

Konačno sam vani. Stražnjim nogama dodirujem pod, prednjim sklapam šape u amen. Slina mi navire na crne desni. Omča mi steže vrat. Još mi je nekoliko sekunda preostalo, ali barem ću ih provesti na slobodi. Odlučujem o svojoj smrti- ovladala sam sobom i svojom sudbinom. Konačno sam vani…

Za Stellu. Oprosti im…