Igor Petrić | Čovjek bez lica (oči)

Oči velike,
širom otvorene,
tužne i same,
ne vide jasno jer su previsoko.

Sam,
udaljen od svih,
pomalo poseban,
dovoljno drugačiji, neprimjetan,
jedan čovjek stoji nepomično danima,
odsutan mislima izvan dosega pameti
i znatiželjnih pogleda.
Stoji i smireno upija posljednje kapi ledene kiše
prije odlaska.

Što događa se ovom Svijetu? Gdje su svi?
Pitaš se?

Gdje nestali su pogledi, nježne riječi, dodiri,
svi ti ljudi koje si poznavao
ili slučajno sretao uz put?

Gdje sakrio se čovjek?

Možda tu
pored tebe diše, ali ga ne osjećaš,
ne vidiš više.

Skriven u izmaglici boje neba
jedan čovjek stoji sam i strpljivo poput djeteta
tvoj pogled čeka.