„Molim Vas, prepišite mi još jedan antibiotik da mi se nađe, za nedajbože“, obraćam se svojoj liječnici, koju sam zadnja dva mjeseca učestalo posjećivala.
„Ma bit će sve dobro, sritan Vam put i lipo se provedite!“, odgovori i otpremi me antibiotikom i smješkom, jednima od onih širokog spektra.
Od kada sam u srpnju donijela odluku da otputujem sama u Australiju, dobila bez problema turističku vizu na tri mjeseca, kupila dva nova kofera – veliki i mali, tijelo mi je počelo otkazivati poslušnost. Pobuna je počele, podmuklo i bez najave, krajem rujna jednim onako muškim bronhitisom. Liječnica sluša pluća koja su na granici upale i reče:
„Pošto idete na dalek put evo Vam Sumamed, da što prije prođe.“ I dade ga!
Naleti kašlja i nesanica postupno su jenjavali. Nisam više spavala sjedeći da se ne ugušim, pa sam danju počela s veseljem odrađivati sve pripremne radnje za put planiran početkom studenoga.
A onda, prvih dana listopada, pojavio mi se preko noći bolni čir na desnoj dojci, ispod bradavice, crven i ne baš oku ugodan. Odem žurno kod specijaliste za grudi i dobijem odgovor kako trebam uzeti antibiotik da se upalni proces smiri, a potom će se procijeniti trebam li ići na manji operativni zahvat tog, stručno rečeno, kožnog apscesa. Odem ponovno po antibiotik u svoje liječnice opće prakse poprilično uznemirena i bezvoljna, ljuta na tijelo koje me ovako kukavički izdaje. Gutam po drugi put jake lijekove i mažem se nekom crnom mašću, koja po teksturi, boji i mirisu može proći za katran. Kažu, pomoći će da se čir otvori i omogući nagomilanom gnoju da slobodno curi. Još manje od mjesec dana do puta, a ja odlazim svakodnevno na cijeđenje gnoja i previjanje. S mišlju da mi nož, poput Damoklovog mača, visi nad glavom. Postajem blago očajna, iako još uvijek čvrsto odlučna da se suprotstavim ovom neposlušnom tijelu koje sam više od šest desetljeća brižno tetošila i održavala u voznom stanju.
Nakon nekih petnaestak dana uspjele su, što medicinska sestra što korpulentna liječnica čvrste ruke, iz mene štrukati (iscijediti) ne samo gnoj, sukrvicu i limfu već i masno tkivo, žlijezde..., sve što su u desnoj dojci našle na zalihama. Nedostajalo je samo majčinoga mlijeka. S modricama i bezvoljna, spremna na predaju, vraćala sam se iz ordinacije bijesna na sebe i cijeli svijet. Jedina dobra vijest bila je da ne moram pod nož jer je, prema riječima liječnice „sve izašlo“. Složila sam se s dijagnozom.
Zaista, sve je izašlo, morat ću kupiti grudnjak s različitim brojevima košarica. Ako takvo nešto ima u ponudi.
Pet, šest dana vladalo je zatišje između tijela i mene. Muči (šuti) ono, mučim ja. Mjerkam ga s nevjericom i kada mi primirje nudi.
A onda, krajem listopada, ničim izazvano, opet me napalo. Simptomi su se javili pri prvom jutarnjem mokrenju. Peče, boli... već viđeno, već proživljeno toliko puta. Ali, zašto baš sada?
Ovoga puta me više ni liječnica ne bodri. Ne znam sažalijeva li me ili joj već blago idem na živce. Ovako kilava i nikakva naumila putovati na kraj svijeta i pri tome nju maksimalno maltretiram. A bila je uvjerena da je iz mene baš sve iscijedila – i tijelo i dušu.
Odlazim s uputnicom za detaljnu analizu mokraće kako bih dobila odgovarajući lijek. Antibiogram pokazuje da je uzrok mojih muka Escherichia coli, uporna, podmukla i tvrdokorna bakterija koja je zadnji put u mojemu tijelu gostovala prije nekih dvadesetak godina, kada sam još bila relativno mlada žena. Doma idem s trećom dozom antibiotika, ovoga puta onim što najučinkovitije liječi ovog uljeza u mojem urinarnom traktu.
Još petnaestak dana do puta. Gutam dva puta dnevno oveće tablete i pijem pri tome jogurt, kefir, acidofil, b.aktiv... kako bih spriječila pojavu gljivica, koje, kao poslije kiše, niču u susjedstvu pri konzumiranju antibiotika. A ja se baš navukla na njih u zadnje vrijeme.
Dilema što učiniti mučila me i danju i noći. Poslušati tijelo koje me tako agresivno upozorava da se plaši puta ili slijediti mozak, srce i dušu, sveto trojstvo koje se dogovorilo da moram poletjeti, ptica biti. Koferi su se postupno punili, računi poplaćali unazad i unaprijed, organiziran je i oproštajni tulum s prijateljicama. Date su i podrobne upute kćeri od kojih je visok postotak onih posve nepotrebnih, pa i morbidnih (ako mi se dogodi ono najgore tamo, neka me spale i vrate ovamo).
A onda sam, pet dana prije polijetanja, prividno zdrava i nakljukana medikamentima i fermentiranim varijantama mlijeka, odlučila preduhitriti svoje tijelo, koje mi je sve više bilo strano, i ja biti ta koja će mu zadati završni udarac. Otišla sam dragovoljno svojoj liječnici po četvrtu dozu antibiotika širokog spektra, za nedajbože.
Vidjevši da sam poludjela, da sa mnom više nema šale i da ću poletjeti, s njim ili bez njega, tijelo mi je napokon pružilo ruku pomirenja. Bolje u društvu sa mnom letjeti, nego bez mene doma bolovati i samovati.
I tako smo nas dvoje, tijelo i ja, sjeli u avion početkom studenoga i šestosatnim letom stigli u Dohu, a potom i u onaj znatno veći koji nas je nakon više od 11 sati doveo do Pertha, glavnoga grada Zapadne Australije.
Smijali smo se, moje tijelo i ja, gore među oblacima, i mojim strahovima i njegovoj pobuni. I dogovorili se da više nećemo paničariti zbog moje izuzetno loše orijentacije u prostoru i straha da ću se izgubiti. Jer, ponovno združeni u jedno uspjeli smo, u dva sata noću, na jednom od najvećih svjetskih aerodroma u jednom od arapskih emirata, prekrcati se s prvoga u drugi avion u manje od sat vremena. Ponosni na sebe kročili smo, nakon dva mjeseca kataklizme i 18 sati leta, na australsko tlo.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.