Pramcem u sumrak

ODLAZAK

Piše: Jelena Miškić

Slijedom stvarnih događaja koji su me opaučili (opaučiti - po vukovarski - šamar višeg stupnja) zadnjih nekoliko tjedana, između dvije pročitane knjige, s jedne strane Mandićev "Predsmrtni dnevnik" i Pavličičeve "Pohvale starosti", između totalno dva različita raspoloženja na tim stranicama, lifta gore i lifta dolje, potaknuta i nedavnim udarcima srčane pumpe preko stotinu u minuti, namećem sama sebi svijest kako su eventualne i ono najgore valjda za svakog, planirane životne putanje i djelovanja dokrajčeni. Nije to nedostatak entuzijazma, volje i sličnih sinonima, jer u tkanju i u osnovi i u potki volim misliti kako sam "polupuna čaša" vrste, više prostrijelna rana koja vodi neminovnom. Prije nekoliko sati Žmirić piše status, citira Neil Gaimana "Ako više nema ničega što želiš, onda samo čekaš da više ne bude ničega vrijednog čekanja." I totalni pesizmizam gdje psujem samu sebe. Želja za ičim - čim? - svedena pod definiciju svrhe za ostanak?

Da se vratim opet na Mandića koji je u jednom inetrvjuu kazao kako osim što od života ništa ne očekuje osim smrt, dodao je i kako umiremo u krivo vrijeme i na krivi način. Tu sam se odmah zapitala gdje i kako će mene trefit, hoću li imati prilike izgovoriti koju za kraj, možda zapisati ako neću moći govoriti, koga ću posljednje vidjeti, da li će riba biti moj zadnji obrok ili infuzija, dramski glasne rotirke hitne pomoći ili spokoj ležaljke u bašti?

Uostalom, hoće li to u konačnici biti uopće bitno? Hoće li do kraja biti mjesta još za Ljubav, namjerno veliko slovo, jer da! želim Odlasku biti Pavličićevski posvećena u obliku pohvale ljubavi prema svemu, vedro.

Zašto sam onda oblačno?

Postoji li priručnik za pripremu? Bijeli - vlastiti odlazak, crni - odlazak bližnjeg. Zašto to već netko suvislo ne napiše.

Ovo nisam ja.

Bez obzira na nemoć ishod je isti. Smrt je kraj života. Slijedi li petica kod Heideggera ili legitimni recept za tableticu zbog tjeskobe spram smrti?

Može oboje. Dva put.