Nataša Hrupec | Nisi imao kud

kaže mi moj već veliki sin jučer:
znam biti jako romantičan
a ja se sjetim onih godina kad je plakao zbog svega
pa i zato jer je sunce zašlo
ili:
imam puno dana kada ni o čemu drugome ne razmišljam
osim o glazbi, ili o njoj mislim ili čitam
ili sviram
i
još doda:
znaš, nema glazbe bez duhovnosti
i zato nisam više
onakav ateist kakav sam bio u djetinjstvu
i taman pomislim kako su
baštinjena osjetljivost
i sve muke po odrastanju
i sukobi s profesorima
u dobrom kanalu
kad izgovori:
ali ipak još moram naučiti kontrolirati emocije
jer na onom zadnjem nastupu
orkestar je bio toliko fenomenalan
bili smo na trenutke veličanstveni
i mene ti je onda steglo u grlu
i zabrinuo sam se kako ću sad puhnuti

(a ja sam naravno prešutjela koliko bezbrojno puta nisam
mogla puhnuti)

naprosto od nečega se ne može pobjeći

mada je htio

pa mi je ko mali rekao kad sam bila zdvojna
jer nam nisam uspjela naći
nikakav apartman za ljetovanje u nekom slikovitom lijepom mjestu:
mama dosta nam je i romanike i gotike, more je svuda more,
dosta nam je more
i
poslušala sam ga
i rezervirala prvi slobodni u novalji
i ljetovali smo i imamo lijepe fotografije jer količina svjetlosti
učini svoje i uz njih još spominjemo njegov komentar na odlasku:
ovo mjesto je stvarno čista katastrofa

i pitam se možemo li umaći kad smo naprosto gonjeni
i sad je student, brucoš na filozofskom, kombinacija
povijest umjetnosti/arheologija
i stigla ga i romanika i gotika

a
ja niti ne razmišljam ima li to ikakve veze s imenom koje je dobio
prema junaku iz omiljenog stripa svoga tate: martin mystery
povjesničar umjetnosti i arheolog čija su istraživanja povezana s nadnaravnim misterijama
i još smo kompletnu i sad već raritetnu kolekciju tih stripova od prvog do zadnjeg broja
postavili iznad ulaza u njegovu sobu u obliku portala
a zapravo je sve to ispalo slučajno
jer prvotno nije bilo zamišljeno da će ta soba biti njegova

i eto, jednostavno, sine dragi,
nisi imao kud