Kolumne

nedjelja, 19. studenoga 2017.

Nada Vukašinović | Kako sam došla u tvoj grad


Povećavaju se plave pukotine iznad nas. Nebo se rasvjetljava i polako ulazimo u stanicu Vinkovci. Vlak kasni u dolasku. Pruga se popravlja i dio puta nas voze autobusima, a onda opet u vlak. Zapamtila sam san kako silazim s vlaka baš na ovom kolodvoru. Prepoznajem dijelove, osvijetljenu čekaonicu, bijele klupe, nekoliko ljudi pred blagajnom, široki izlazi na perone.

Vraća mi se iz sna osjećaj izgubljenosti u nepoznatom prostoru. Kolodvor je ogroman, osvijetljen blještavim svjetlima. S lijeve i desne strane stepenice vode do perona, a sa svakog perona brojni kolosijeci.

Blještavilo guta boje, proždire stvari, kao da sam upala u more mlijeka, u bijeli mrak. Svjetlost se pretvara u buku koja dolazi s kolosijeka. Okrećem se. Gdje koji putnik žuri prema peronu. Nitko poznat.

U širokoj, mramorom opločenoj čekaonici, jedan kiosk, nekoliko klupa, blagajna za vozne karte. Starac u zelenoj jakni vuče nogu ukočenu u koljenu. Pomaže si štapom. Odzvanja kuckanje štapa po mramornom podu. Vadi iz džepa svežanj ključeva, premješta ih u drugi džep.

Krupniji čovjek u sivoj jakni, guste kose kupuje cigarete na kiosku. Zaustavlja se, naginje glavu prema ruci, pali cigaretu i promatra me ispod oka, a onda kao da se u trenutku riješio nekakve neobične misli, odmahne rukom i izađe iz čekaonice. Nekoliko još pospanih srednjoškolaca s ruksacima na leđima. Radnici željeznice ulaze i izlaze iz čekaonice.

U tvom sam gradu. Znam da si tu, iako te još ne vidim. Osluškujem tvoje rečenice, zvukove grada koji se budi, tražim te.

Izađem iz zgrade na plato, a preda mnom se ispružio grad. Kupa se u rumenom svjetlu zore. Nekoliko metara dalje svjetluca rijeka. Noge me same vode do rijeke. Imam i ja svoju rijeku iz djetinjstva.

Obraze mi hladi vjetar s Bosuta, a preplavio me miris riblje ikre iz moje velike rijeke.
Zaklonjen krošnjom oraha, jedan je muškarac leđima okrenut u prignutom položaju nešto petlja oko ribičkog štapa.

Miruje staklasta površina. Iz daljine šum nevidljivog vesla, miris mulja.

Uzduž rijeke, samo na jednoj obali poredane prizemnice crvenih krovova. Vinkovačko sunce ih otkriva, crijep, po crijep. Tišina se odjednom raspukla metalnim zvukovima. Crkveno zvono i škripanje nepodmazanih dvorišnih vrata. To je Krnjaš, tu si se rodio i odrastao. Krnja ulica jer su kuće bile poredane samo s jedne strane.

Pozdravlja me žena na biciklu krezubim osmijehom. Miriše topli kruh i jutarnja kava.
Grad se polako priprema za još jedan uobičajeni dan.

- Tu si ! - zastajem zatvorena u tvom krugu tišine.Tvoj mir me zaustavlja na polovici pokreta, u prvom samoglasniku pozdrava. Sretna sam zbog susreta.

Zaogrnut kaputom, u Bosut zagledan, sjediš, osluškuješ i nešto zapisuješ. Čuvaš svoju rijeku.

- Oduvijek je tu. Neće on nikuda. – pogađaš mi misli.

- Zbog tebe sam došla u Vinkovce.

Ne okrećeš se, ne gledaš me, ništa ne pitaš.

- Znam da si dobro, inače ne bi bila tu.

Govoriš o svojim ljudima i gradu. Razbacane riječi pokušavam povezati i shvatiti. Izgubljeni smo jedno pored drugoga. Ti u svojoj priči, ja u osluškivanju neizrečenoga. Zašto se ne okreneš, zašto ne razgovaramo?

- Puno je riječi proteklo blatnim i plitkim Bosutom. Šapatom se govorilo o zatvorima, porezima, ratovima, gladi. Tu su živjeli moji ljudi. Didaci su tiho divanili ispijajući rakiju. Didak Vinca je kukavac, jer je dobar i mekan, a ni Đuka nije kriv što je takav ispao. Živi mrtvac na živog mrtvaca reži.To ti je Đuka.

Govoriš o promjenama, o zbunjenim i izgubljenim ljudima, tvojim Šokcima.

Pogledom tražim promjene u izgledu kuća, nadstrešnica, dvorišta, ograda. Promatram šutljive ljude uz Bosut. Zamišljeno pretražuju rijeku pa onda obalu. Procjenjuju moj izgled od glave do pete, bez osmijeha. Odlaze bez riječi.

Zamišljam kako je nekad bilo. Bijelo okrečene kuće i drvene klupa pod orahom, miris žita i pjesme djevojačka na sokaku. Puna kuća djece, žene zasukanih rukava užurbano posluju po kući. Topli kruh na stolu. Vriska i cika svatova, tamburice pred crkvom, topot konja i kloparanje drvenih kola na drumu.

Samo je još u tvom dvorištu ostao bunar ograđen s drvenim letvicama i dugački trijem opločen ciglom. Na zidovima tvoji rukopisi pjesama i fotografije.

- Poplava, tuča ili opet suša uništavaju nam kuće, usjeve, porezi rastu. Stranci kupuju naše kuće, šume, šljivike, zemlju. Pivaju se tuđe pjesme. Šokci su i danas goli i gladni na svojoj zemlji. Otvaraju se pučke kuhinje, a muškarci se odali piću i kocki... – glas ti je sve tiši, a riječi su kliznule u rijeku.
Nisam spasila kraj rečenice.

- Priče su ti i danas žive.

Baš kad sam pomislila da smo se upoznali, zatvaraš knjigu:

- Bolestan sam, nemamo više o čemu razgovarati.

Sjena ti prekrila lice. Zamračilo se i nebo. Sunce je otklizilo s Bosuta prema centru grada.

- Mislila sam da se poznamo, jer sam čitala tvoje priče, gledala nabolje izvedbe Đuke Begovića, a u ruci držim staro, 4. izdanje tvoje knjige.

Zakašljao si se suho, dugo i još više približio Bosutu. Više nisam vidjela granicu gdje završava rijeka, a gdje počinješ ti.

Rijeka je zadrhtala od naglog kočenja kamiona trgovačkog lanca, a ti si se još više uvukao u svoj kaput i mutni Bosut.

Zastanem i osluškujem, nad Bosutom treperi muški baršunasti glas :„Milovo sam garave i plave...
Odlazim, a ostajem zapetljana u sjećanja : al, ko tebe curo moja... al onda, ipak tiho usklađujem korak s usporenim ritmom grada.

Nema komentara :

Objavi komentar