Kolumne

subota, 1. listopada 2016.

Dnevnik (ne)obične djevojke


Ah, ta ljubav!

Piše: Božana Ćosić

Danas sam srela Matiju. Slučajno. Vidjela sam ga u kafiću gdje smo se običavali nalaziti, ali bio je u društvu zgodne crnke. Sjedili su za stolom u najmračnijem dijelu kafića, smiješili se, šaputali i „blistali“ od sreće poput zaljubljenih dječaka i djevojčice. Ma ne, nije mi to zasmetalo, uopće ne, ta naša je veza davno okončala i postala nepovratna prošlost. Pa naravno da je nastavio dalje...

Uostalom, moram priznati da ga nisam ni voljela, bila je to vrsta kratkotrajne zaljubljenosti i to je to.

Ali, upravo me to njihovo djetinje ponašanje podsjetilo na vezu koja je bila daleko veća od veze s njim.

Zvao se Boris i... voljela sam ga, toliko da moram priznati da je Matija na koncu bio samo još jedan dečko poslije bolnog prekida. Matija je trebao biti taj koji će ispraviti stvari, nekim čudom biti lijek, ono nešto što će Borisa baciti u zaborav. Ali nije, bio je samo žrtva i ništa više.

Sve mi je sada i pomalo smiješno jer je veza s Borisom bila najkraća veza ikada, trajala je tek dva mjeseca, ali u ta sam dva mjeseca upoznala sve čari ljubavi, a potom i sve njezine boli. Teško je to objasniti jer ni nakon dvije godine još uvijek ne znam pravi razlog prekida, sve što znam jest to da me je povrijedio. Borisove posljednje riječi koje mi je uputio glasile su: „Ti ne znaš voljeti, ne znaš otvoriti srce za ljubav.“

Ma što je to značilo, da sam bezosjećajna, da nema srce? Što?! Nikada mi nije pojasnio iako sam gotovo molila.

Što uopće znači voljeti nekoga? Postoji li neka formula koja može izračunati snagu ljubavi?
Evo, neka mi netko objasni jer ako ljubav nije ono što sam osjećala i što, priznajem, još uvijek osjećam, ne zna što je.

Ne moram ga vidjeti da mi srce poludi, dovoljno je da tek pomislim na njega. Ne treba me zagrliti da bih osjetila toplinu u grudima. Ne treba me poljubiti da bi me strast cijelu obuzela... Ne, ne trebam ga vidjeti ni čuti jer nikada ga ni nisam gledala očima i slušala ušima, pa ni dodirivala rukama; sve sam to činila srcem, a on mi na koncu reče da ne znam voljeti.

Itekako znam voljeti samo „možda“ ne znam pokazati.

Za mene je ljubav uvijek bila i uvijek će ostati osjećaj srca. Naravno, važno  je i pokazati ljubav, ali što znače riječi ako nisu iz srca, i što znače dodiri ako su hladni...

Grrr... ma on će meni da ne znam voljeti!!!

Što su značile njegove silne izjave ljubavi kada me na kraju ostavio. Lagao je, sve vrijeme me lagao i prebacio krivnju na mene. Ta znao je da ću ostati bez riječi, pravih riječi. Toliko me osupnuo da su iz mene mogla izaći samo pitanja, kratka i posve obična pitanja. „Zašto? Objasni?...“

Nije mi objasnio samo me još više ukopao riječima: „Jednom ćeš shvatiti“.

Dobro, možda ću jednom shvatiti zašto me ostavio i zašto je mislio da ne znam voljeti.

Možda se sretnemo, zastanemo i popričamo.

Možda jednoga dana nećemo pobjeći jedno od drugoga glumeći na posve proziran način da se nismo vidjeli...

I... Tko zna, možda jednoga dana i naučim voljeti.

Ali najgore mi je od svega što sam upravo shvatila da sam lažljivica... O da, ponekad je lakše lagati se. Toliko o mojoj povijesti nepamtljivih ljubavi.

Nema komentara :

Objavi komentar