Srebrenka Cernić Hotko | Paolo Maurensig: Rakov kanon

Naslov mi se učinio previše metaforičan, a autor previše nepoznat… a kad tamo roman kojem sada zahvaljujem što mi je dan ispunjen zvucima violine… Noć je bila prekratka da bih ga dočitala, ali sam to učinila ranom zorom; Rakov kanon, je glazbeni pojam, i svi koji se bave klasičnom glazbom zasigurno će znati što znači, međutim ja niti sam glazbeno obrazovana, niti sviram, a još manje pjevam…( usprkos svim svojima u obitelji koji su glazbeno nadareni i obrazovani); spadam u one koji samo slušaju.. hmm

Tako sam započela sa slušanjem verbalne partiture… naime, čitajući roman, sva moja osjetila su bila pod snažnim utjecajem zvuka : nježno-sjetnog gudala, koji je pratio moje čitanje čitavo vrijeme; uz sve stupnjeve glazbenog izričaja (od piana do furiosoa…ako se ne varam u izrazima, što je sada manje bitno).

Priča je to o glazbenoj genijalnosti koju jedna violina pretvara u životne tragedije, sudbine i istine… Ona je ta koja je kao po mjeri sudbe povezala neke tajne, a na kraju obznanila kao istine sa kojima su neki mogli, a neki ne-živjeti!! Jedan novinar je htio priču o glazbi i dobio ju je… Uzmite u ruke tu prekrasnu knjigicu, ako je sretnete jer : “Izgledalo mi je kao da sirene pjevaju usred oluje.“

„Nije moguće, govorio sam, da je darovitost puki zbroj mnoštva osrednjosti što su se tu i tamo rasule po prošlosti, darovitost ne potječe odatle, ne nasljeđuje se krvlju, nego je dar duha. I govoreći sa sve većim žarom, zaključio sam ovim riječima: Makar koliku sklonost ili smisao za glazbu baštinio od prošlosti, glazbenik neće ništa postići bez toga dara.“

„Potraga za savršenstvom kreće se u ritmu koji se beskonačno usporava. Ona je neprestano napredovanje koje se ipak umanjuje što se približava cilju.“

Naklada: Fides Zagreb, 2000.