petak, 12. veljače 2016.

Mirjana Mikulec | Moja mati


Žena dijete starica.
Hodila je z lučnjaki v črncu,
prek mosta biežala z pesom
kaj se premietal vu veliko tele.
Pri huste su igrale kolo coprnice,
pod pragom spale žabe krastače.
Kad je bila mala zmisli se
kače sklupčane okoli svete slike.
V polju na golom drievu
ženili se tičeki na Valentinovo.
Duge zlatne kite splietala,
rudala velme boje kukovače.
Hitilo ju v fabriku,
masna prašina,
grmljavina želiezne živine.
Biele katarinčice vehnule,
potočnice z oka točile dane.
Koža joj je bijela i hladna.
Mislima uvijek drugdje.
Kad je pogledam, sudar svjetova.
Zemlja – bijelo janje oblaka.
Kišne gliste pjevaju pod njenim dodirom.
Prostire mi ležaj od divljih jagoda,
kupinom i drijenkom liječi rane,
daruje legla lastavica.
Sjedi nasuprot mene, tišina boli.
Kako da joj kažem da je sve u pjesmama?


Mirjana Mikulec (iz zbirke Koordinate postojanja)



Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.