četvrtak, 11. veljače 2016.

Mirsada Madžarević | Gabriel Garcia Marquez: Ljubav u doba kolere


Ima li ljubav rok trajanja?


Ima tomu preko godine da smo muž i ja bili na nekom koncertu u Daruvaru. U one sitne sate kad je jedna polovina prisutnih pijana za dvije deve, a druga polovina ih mrzi jer netko mora biti i pametan, uhvati mene stari Raca da mi gleda u dlan. Onako ko za prijatelje. I, kako bi mi demonstrirao svoje umijeće, odvuče me u malo osvjetljeniji prostor iz tako mračne birtije da mi kaže što vidi.


Ono što me onako "strefilo" je bilo kad mi je rekao da vidi nešto čime sam ga razočarala. Uglavnom, reče on meni kako se netko u mene bio gadno zaljubio, i kako će me ta osoba voljeti do kraja života, i kako sam ja to znala, a ništa nisam učinila da jadničku dam neku šansu. No, dobro, u svoju obranu mogu samo reći da svatko ponekad nekoga zavoli, a ne možeš baš sve voljeti u isto vrijeme i na isti način.


Zašto ja o tome, mislite? E, pa studeni je bio Mjesec knjige, a u isto vrijeme i mjesec ljubavi. I stoga smo se na Klubu čitatelja Gradske knjižnice Pakrac odlučili za taj mjesec čitati neki ljubavni roman. Da nam ne bude dosadno i predvidivo, od ponuđenih romana koji su uključivali klasike poput "P.S. Volim te" i "Žena vremenskog putnika", ne samo da nismo izabrale klasični ljubić već smo izabrale roman koji je u nekim anketama proglašen najvećim ljubavnim romanom 20-og stoljeća. Odabrale smo "Ljubav u doba kolere" Gabriela Garcie Marqueza (1985). I da stvar bude bolja, ja sam odmah počela mijaukati. Jer iako volim Marqueza i iako mi Ljubav u doba kolere već godinama stoji na jednoj od kućnih polica za knjige, nekako sam u svojoj glavi taj roman uvijek čuvala za onaj dan kad odem u mirovinu.

Uglavnom, roman bi se mogao sažeti na sljedeći način: "Pune je pedeset i tri godine, sedam mjeseci i jedanaest dana i noći Florentino Ariza čekao na romantično krstarenje rijekom u društvu Fermine Daze - svoje ljubavi iz mladih dana - ponosite ljepotice bademastih očiju koja je prije pola stoljeća odbila njegova udvaranja da bi postala ženom doktora Juvenala Urbina"... Osnovna priča o neutaživoj i besmrtnoj ljubavi Florentina Arize prema Fermini Dazi tka priču romana od trenutka njihova upoznavanja u ranoj mladosti sve do bajkovitog kraja na izmaku života. Kao i svaka velika ljubav, i ova je tragična, i sentimentalna, i snažna, i poetska, ali profinjena piščeva ruka izvući će ju iz stereotipije ljubavnog obrasca neprestano nas iznenađujući nekim drugim i drugačijim epizodama. Osnovno je piščevo sredstvo ovdje izniman osjećaj za humoristično, komično, šaljivo, na gotovo svakom koraku, pa čak i u najpatetičnijim i najpotresnijim scenama. Taj nenadmašivi osjećaj za duhovito pretapa se s jednako pronicljivim osjećajem za detalj.

Ovo je svakako jedan od najljepših romana posvećen bezgraničnoj staračkoj ljubavi, a na određen način i oda bračnoj ljubavi sa svim njezinim poteškoćama, dosadama, nepodnošljivostima i beskonačnom privrženošću koju stvaraju zajednički proživljene godine. Ne iscrpljuje se ni u slikovitim likovima čija je romantična aura ublažena šaljivim, a katkad i grotesknim crtama. Uza sve to, naime, García Márquez rabi i osebujan izbor riječi pa njihovo inkorporiranje u nimalo jednostavnu rečenicu na posljetku mora izmamiti zadivljeni ushit. (Tamara Horvat Kanjera)


Nakon što smo iskustvo čitanja knjige upotpunile gledajući i filmski uradak nastao prema istoimenom djelu (Love in the Time of Cholera, New Line Cinema, 2007.), a u ugodnoj atmosferi Gradske knjižnice Pakrac, uz kavu i kolačiće smo porazgovarale o našem doživljaju ovog djela. Među nama, članicama kluba, koplja su se lomila najviše oko toga da li je moguće zaljubiti se na osnovu jednog pogleda i nekoliko pisama. Da li je vjernost tijela isto što i vjernost srca? Da li je moguće voljeti nekoga iz daleka 53 godine (eeejjj! 53 godine) i čekati na prave okolnosti kako bi se ta ljubav ostvarila? Tehnički, čekati da supružnik umre. Trag slutnje i smutnje, čežnje i žudnje, mir u vrijeme nemira (ratova, kolere), što predstavlja ta i takva ljubav? Možemo li gledati na ljubav kakva je ovdje konkretno opisana iz perspektive 21. stoljeća i razumijeti ju? Može li žena proživjeti 50+ godina u braku iz ljubavi (po njenom mišljenju), a iz razuma (po njegovom) s jednim muškarcem dok se u trenutcima nedoumice skrivećki prisjeća sjene onoga što je moglo biti s nekim drugim? Nismo izbistrile odgovore na ova pitanja već su nam se samo otvorila neka druga pitanja. Kao i prisjećanja da je ovo ipak roman o vremenu u kojem je mladi Werther pisao pisma svojoj dragani i rezao vene, vremenu u kojem su se pisma pisala tintom i perom na pravom papiru, djevojke bar izdaleka obožavale i dizale u rang "okrunjenih božica", a muškarcima niti suze nisu bile strane. Kada su brakovi trajali za do kraja života i kad nije bilo opcije "izreži i zalijepi".


Pa, eto, kaže stari Raca da je i danas moguće voljeti nekoga do kraja života. Ne kaže da je moguće sretno voljeti nekoga, ali možda je i sreća relativna stvar. Kako se rok trajanja stavlja na sve i svašta, tako ga je možda moguće staviti i na ljubav. Na kraju krajeva, i Frédéric Beigbeder tvrdi kako "Ljubav traje 3 godine". Ja se ipak nadam i vjerujem kako i može i mora trajati i duže.


~ Mirsada Madžarević, Izvor: Pakrački list          





Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.