Ankica Kale | Pjena

Kad je došla sred nevere
sva u bijelom, posrebrena
ležeći na lijevom boku,
    mi iz mraka,
    mi u doku,
polomljenih bijelih krila
vidjeli smo lađu bijelu,
pticu bijelu vidjeli smo,
pticu bijelu prostrijeljenu;
propinjuć' se iznad vala
raspletenu bijelu ženu…
    Tek smo kasno u svanuće
    u pličini pokraj žala
samo morsku našli pjenu.

Hana Konsa | Nisu to bile obične suze

Nisu to bile obične suze.
I nije to bila tuga kao svaka druga.
Ovog puta nisu bisernice iz mog oka  ispirale prošlost.
Kao da sam plakala budućnost.
Teško je objasniti što se dogodilo.
Jer ti si volio mene i ja sam voljela tebe.
Ja sam željela smijeh, ti si govorio da je i tuga lijepa.
I da ptica u kavezu najljepše pjeva.

Što je pisac htio reći XVII.

O popisima i ljubavima

Piše: Vlatka Planina

Ime mu je bilo Jantar. Imao je oči boje jantara, ili kosu, ili mu se možda tek sunce u kosi prelijevalo u jantar ili staro zlato ili zlatnu boju meda od bagrema. Predaleko su ti dani da bih ih se tako živopisno sjećala. No sjećam se da sam imala devet godina. On je imao trinaest iako je isto tako mogao imati i stotinu i trinaest, toliko mi je bio dalek, tajnovit, odrastao. Imao je djevojku, nisam joj zapamtila ime, i prolazio je s njom, a možda i bez nje, no on sam sasvim sigurno, u dječjim knjigama uvijek tako bude, neke neobične pustolovine. Njegova je priča završila sretno, njihova baš i ne i sjećam se kako sam tad prvi put ispustila suzu za nekoga koga nisam poznavala. Iako ga zapravo jesam poznavala, koliko god knjiški moljac može poznavati knjigu.