Ivica Kesić | Suton nad jezerom

Pod krošnjama gustim odzvanja tišina,

tanki prsti noći crno sukno predu,

dok rojevi zvijezda začuđenih, nijemih

po jezerskom staklu siju svjetlost blijedu.

Obalom se vuče snoplje mjesečine

prošarano mrežom lelujavih sjena,

prostirući ćilim kao da je satkan

zlatovezom davno usnulih vremena.

Umukli su cvrčci, zamrije sove huk,

krajolik čarobni snom blaženim spava…

U tišini grobnoj čuje se još samo

kako sipi rosa, kako raste trava.

Gordana Kurtović | Rastanak

Prije odlaska sa čarobnog otoka, 

spremanje bračkih mitoloških prizora;

cvijeta bugenvile,pjesme cvrčaka,

bisera iz školjke želja,kaplje mora

na rubove jave i poljana snova.

Pažljivo ih slažem i u pore kože

za vremena kišna,olovna i duga,

puna nade da sačuvati se može

kao lijek za bluz svih jesenjih tuga,

dok ne zasja ljeto i ljepota nova.

      Jednom je snivala...

Slagala je srebrne snove

o drukčijim danima

o vremenima drukčijim

gdje majke ne umiru prerano,

sva djeca utočište imaju,

u mraku ih nikada

strah nije.

Snivala je o odlascima

nekim novim svitanjima,

bez suza i oproštaja.

Slažući kamenje nade

ona je ipak ostala,

bez pitanja,i odgovora.

Vjerojatno je kiša kriva

što tamna sjećanja priziva.

Monika Herceg | Kćeri grada

Kćeri grada iskopale su sebe ispod ruševina
i nastavile hodati:
koliko dugo smo spavale prije nego je
netko probudio ljeto?
Mi ne vjerujemo u grad, govorile su kćeri
kad su odlazile pazeći
da se ni jedna ne okrene
Tko ostavi oči na gradu,
urast će u pokradene tvornice
Tko gradu lice okrene,
noge će mu pojesti
nikad popravljane ceste
Oni koji su ostali
preživjeli su noseći požar
od kuće do posla do burze
pa tako ukrug
Iza svakog zida
čovjek je bio u plamenu
i čekao da njegov pepeo zatrpa
lažljive, nerijetko i bližnje
U svakom čovjeku
jezik je bio u plamenu
čekajući da se na njega
spusti pohlepna politika
Grad je prevaren
Grad je ponižen
Gradu ne pripadamo
Govorile su i spakirale svoje oči u strana poduzeća,
okrenuvši leđa na kojima je spavala
lijena briga očeva
Oni su odavno
prenamijenjeni u vojarne:
ljubav je bila sposobnost
da ne dođe do katastrofalne eksplozije
Gradu ne želimo zlo,
ali tu ne pripadamo
govorile su i nosile brze jezike
u zdravije obroke,
odrezavši kosu
u kojoj su ostali zapetljani
polomljeni prsti majki
One su za gradove
razmontirane i sastavljene u
neke potrebnije alate:
ljubav je samo sposobnost
gladi da nas ubije bez osmrtnice
Majke, uništene željeznice
Majke, napuštene dvokatnice
Majke, pljesnjive kuhinje
kroz koji raste mlade bagrem
Majke, srpanjske oluje
Koje podižu krovove
Kad je ispod zemlje
grad promrmljao tu
pa još poneku smrt
ispod naslaga mrtve države
njegove kćeri okrenule su se
i golim rukama otkopale
maternice
i sve te nikad otvorene knjige
odlukom da nitko ne dirne više
tu glasnu krv
i dugo nakon što se zemlja nije smirivala
tješile
prevarene sestre
da svaki fašizam
na kraju odumre
da je grad
moguće
izgraditi
i od poezije