Pod krošnjama gustim odzvanja tišina,
tanki prsti noći crno sukno predu,
dok rojevi zvijezda začuđenih, nijemih
po jezerskom staklu siju svjetlost blijedu.
Obalom se vuče snoplje mjesečine
prošarano mrežom lelujavih sjena,
prostirući ćilim kao da je satkan
zlatovezom davno usnulih vremena.
Umukli su cvrčci, zamrije sove huk,
krajolik čarobni snom blaženim spava…
U tišini grobnoj čuje se još samo
kako sipi rosa, kako raste trava.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.